Jeste li se ikad zapitali zašto vas stara plesna himna iz 90-ih ili početka 2000-ih, poput “Children” od Roberta Milesa ili “Insomnia” od Faithlessa, u sekundi vrati u neko posebno vrijeme? Znanost ima odgovor na to pitanje i nema veze s time je li tadašnja glazba objektivno bila bolja.

Prema istraživanju objavljenom u časopisu Music and Science, glazba koju slušamo u mladosti, a posebice između 13. i 17. godine ostavlja snažan i trajan emocionalni trag. Tinejdžerski mozak u tom je razdoblju u pravom “turbo modu” jer hormoni pojačavaju emocionalnu osjetljivost, počinjemo graditi vlastiti identitet, tražimo svoje mjesto u društvu i povezujemo se s vršnjacima. Svaka jaka emocija iz tih godina, od prve zaljubljenosti do nezaboravnog partija, duboko se urezuje u pamćenje.

Znanstvenici ovaj fenomen nazivaju “musical reminiscence bump“. Istraživanja pokazuju da pjesme iz tog razdoblja izazivaju najviše autobiografskih sjećanja, a vrhunac tog efekta događa se oko 14. godine. Čak i ako danas mislite da vam ta glazba “više nije stil”, vaš mozak je i dalje povezuje s iskustvima koja su oblikovala vašu osobnost.

Razlog leži u načinu na koji glazba komunicira emocije. Ne samo kroz riječi, nego i kroz ritam, melodiju i energiju koja može biti jednako snažna kao neverbalna komunikacija među ljudima. U tinejdžerskim godinama glazba postaje svojevrsni vodič kroz emocionalne uspone i padove, ali i ključan alat za povezivanje s drugima. Zato nije čudno da vas neka trance, techno ili house traka iz tih dana i danas može rasplesati jače nego bilo koji aktualni hit.

U konačnici, te pjesme postaju svojevrsna glazbena vremenska kapsula. Svaki put kad ih čujemo, otključavaju se slike iz mladosti i vode nas na nostalgično putovanje – druženja s prijateljima uz glazbu, prvi izlasci, istraživanje novih izvođača i prvi susreti s žanrovima koji su nas obilježili. Zato, kad vas DJ iznenadi s nekim klasikom, znajte da plešete i na uspomene koje ste zauvijek nosili sa sobom.