Pad elektroničke glazbe, i clubbinga kao njezina nerazdvojivog alter ega, ne događa se naglo niti iznenada. Riječ je o dugom procesu koji traje godinama, a oni koji su ovu kulturu iskreno voljeli često su ga odbijali priznati. Kvaliteta, kreativnost, atmosfera i osjećaj zajedništva nestajali su jedan po jedan, ostavljajući za sobom scenu koja se sve češće bori sama sa sobom.

Ako je ikakva utjeha, isti pad vidljiv je i u drugim sferama kulture. Film, književnost i glazba već se dugo oslanjaju na nostalgiju, remakeove i reciklažu prošlih ideja. Novi klasici nastaju rijetko, a originalnost je postala iznimka. Elektronička glazba u tom smislu nije izdvojena – ona je samo još jedno ogledalo šireg kulturnog umora.

Upravo iz tog kuta osnivač magazina Vitraž Pavle Jakšić otvara ovu zanimljivu i provokativnu temu kod naših kolega na portalu clubber.rs, promišljajući kamo je klupska kultura stigla i što se s njom dogodilo putem.

Kada je glazba pala u drugi plan

Teško je povući jasnu crtu i reći kada je sve krenulo nizbrdo. Odgovornost ne leži samo na izvođačima, već i na cijelom ekosustavu koji je izrastao oko scene – menadžerima, etiketama, trendovima, algoritmima i tržišnoj logici koja nagrađuje vidljivost, a ne sadržaj. Glazba i publika postupno su potisnuti u drugi plan, dok su imidž, brojke i potencijal zarade preuzeli glavnu ulogu.

Promijenio se i društveni kontekst. Klubovi više nisu primarno mjesta susreta, upoznavanja i zajedništva, već često kulise za samopromociju. Uz pad kvalitete, nestajala je i ona iskra zbog koje se nekada dolazilo ranije, slušao warm-up i ostajalo do kraja.

Pad kvalitete vidljiv je i kroz potpuni gubitak kontinuiteta unutar žanrova. U progressivu se nisu pojavili stvarni nasljednici ključnih imena, deep house s početka 2010-ih ostao je zarobljen u vlastitoj prošlosti, dok su se velika imena s vremenom uljuljala i izgubila potrebu za razvojem. Industrijski techno se raspao, a melodični techno završio u komercijalnom spektaklu u kojem su vizuali, masovnost i format preuzeli primat nad glazbom. Nakon tog vala ostali su brojni estetski dotjerani, ali glazbeno prazni projekti bez vizije, bez identiteta i bez stvarne potrebe da traju.

Keinemusik kao simbol jedne epohe

U takvom kontekstu pojavljuje se kolektiv Keinemusik kolektiv (&ME, Rampa, Adam Port, Reznik) čije ime u prijevodu znači „nema glazbe“. Iako daleko od toga da su jedini odgovorni za stanje na sceni, u Pavlovoj interpretaciji postaju simbol jedne epohe u kojoj je trend definitivno nadvladao sadržaj.

Njihovi nastupi sve su se više pretvarali u događaje visokog društvenog statusa, s jasnim klasnim podjelama, VIP zonama i ekstremnim cijenama, dok je sama glazba često ostajala u drugom planu. Publika je dolazila zbog atmosfere, imena i vidljivosti, a ne nužno zbog onoga što se pušta s pulta.

Elektronička glazba, koja je nekad bila otpor sustavu i simbol slobode, od detroitskog techna do britanske rave scene, u tom se trenutku počela pretvarati u luksuzni, monetizirani Instagram format. Klubovi su postajali kolateralna šteta, a mali prostori i lokalni DJ-evi gubili su prostor za razvoj.

U toj igri na veliko, mali su gotovo posvuda izvukli deblji kraj. Klubovi su se zatvarali, rezidenti nestajali iz programa, a organizatori su se sve više oslanjali na velike evente, VIP separee i kratkoročni profit. Umjesto strasti zavladali su kompromisi, umjesto glazbe – kalkulacije.

View this post on Instagram

A post shared by Keinemusik (@keinemusikcrue)

Ima nade jer iskra u mnogima još uvijek gori

No unatoč svemu, smisao nije nestao. Dok god postoje ljudi koji iskreno vole glazbu, ona će postojati. Kvalitetne glazbe ima dovoljno da u njoj možemo uživati godinama, ali još važnije postoje i ljudi koji je danas stvaraju s jednakom strašću u manjim prostorima, intimnijim večerima, lokalnim scenama i zdravijoj dinamici. O tome smo već pisali nedavno – rezidenti su temelj svake žive klupske kulture. Ne headlineri koji dolaze povremeno, već DJ-evi koji iz tjedna u tjedan grade identitet prostora, publiku i atmosferu. Oni stvaraju scenu.

Upravo zato smo kroz nagradu Ambasador lani uveli nagradu za rezident DJ-a i underground prostor, kako bi se dao vjetar u leđa onima koji kontinuirano rade, riskiraju i stvaraju. Isto vrijedi i za naš projekt Novi val, kroz koji se sustavno podržavaju nova, mlada lica na sceni – oni koji pokreću vlastite klupske večeri, serijale partyja, postaju DJ-evi i producenti te grade nešto svoje, iz čiste strasti, a ne iz kalkulacije.

Ta nova generacija nosi nadu, ali jednako je važno da starije i iskusnije generacije preuzmu ulogu mentora. Znanje, iskustvo i vrijednosti koje su gradile scenu desetljećima trebaju se prenositi dalje, kako bi klupska kultura mogla ostati u dobrim rukama.

Ako želimo promjenu, ona počinje jednostavno: podrži lokalni klub, lokalnog DJ-a, dođi ranije, slušaj otvoreno i ostani zbog glazbe. U tim malim koracima krije se najveća šansa da se elektronička scena ponovno vrati onome što je oduvijek bila kao prostor slobode, zajedništva i iskrene ljubavi prema glazbi.