Nostalgija je fina hidra na kojoj se lijepo da kapitalizirati u sadašnjici. U hiperprodukciji ono što uvijek upali je igrati na emociju (jer naravno, stariji ti sada zavidi mlađem tebi… zbog mladosti same i istim temporalnim elementom potaknute iluzije da je tada sve bilo bolje). Neminovno, nenamjerno, sasvim spontano i divno, svako životno razdoblje ostat će žigosano specifičnom pjesmom koja se iz ovog ili onog razloga uvukla u tvoje dana i neizbrisivo se u neuronima povezala s emocijama, ljudima  događajima iz ovoga razdoblja. Sve te ove male cigle grade u zdanje onoga koji jesi danas, i određuju recimo način na koji povezuješ stvari igraš li s nekim šarade možda. Glazba je jedno od najjačih sidra sjećanja koje možeš imati, tvoja kolekcija priča priču o onome tko si bio i kako si stigao do ovoga koji jesi sada, pomaže ti kao zvučni žiroskop stabilizirati se na dane kada ne znaš više tko si ili potvrđuje put na dane kada si kralj/ica svemira.



Kada si bio klinac ideja posljedice bila je nepostojeća, briga također, živio i u jednom vječnom danas. Jesi li primijetio da kako stariš vrijeme sve više ubrzava?  Psiholozi Marc Wittman i Sandra Lenhoff s Ludwig Maximillian sveučilišta u Minhenu smatraju da je tome razlog da protok osobnog vremena ovisi o tome koliko novih sjećanja stvorimo u danom vremenskom razdoblju, a kako starimo stvaramo se manje novih sjećanja i sve češće posežemo u riznicu starih kako bismo ih ponovo proživjeli.  U ovome nema ništa tragično i logika je iza svih "potraćenih" noći i jutara na festivalima, koncertima, među znojnim zidovima klubova… Svaki ovaj mali isječak je emocija. Naredni puta kada se zatekneš negdje samo sa slušalicama kao društvom pronađi pjesmu koja ti je posebno obilježila određeno razdoblje i samo gledaj koliko brzo nakon stiskanja playa si transportiran u identičnu emociju trena koji je ova pjesma pomogla upeći u svijest. Bilo bi dakle logično za zaključiti da urođeni glazbofili imaju na raspolaganju sjajan alat u bilo kojem trenu posjetiti bilo koju prethodnu verziju sebe. Sjećaš li se savršeno jasno svakoga tona prve pjesme koju si čuo nakon najbolnijeg prekida ikada? Sjećaš li se prve trake u prvom klubu u koji si ušao ono ljeto kada si radio vani? Sjećaš li se što je curilo iz zvučnika kada si ju/ga ugledao/la preko šanka?



Tako da naredni puta kada se zatekneš na plesnjaku, prestani se brinuti za život fake persone koja pod tvojim imenom živi na društvenim mrežama i prestani za nju sakupljati stotine fotki od kojih ćeš kasnije odabrati one na kojima izgledaš najkul. Jednostavno budi i postoji, Osjeti glazbu, mirise, ljude, nečiju ruku u svojoj, vjetar u kosi, okus hladnog pića koje klizi niz grlo ili kapljicu znoja niz leđa koja vibrira jer stojiš preblizu zvučniku (svjestan da ćeš sutra biti gluh (opet). Slušaj i uživaj baš u trenu u kojem jesi, nikada ne znaš koja naredna stvar će iskovati čitavu novu škrinju sjećanja. Blicanjem selfija bi je taman mogao propustiti dok gledaš svoj život kroz tuđe oči.

Dakle misija nedjelje popodne ti je – sjeti se neke debelo stare stvari koju nisi čuo godinama i koja ti je toliko značila, nađi je i okini play!