Stephanie Prekali je odrasla u Istri, glazbeno sazrijevala u Italiji, a svoj put nastavila na hrvatskoj sceni balansirajući između komercijalnih gaža, klupskih večeri, festivala i umjetničkih projekata.

Kroz razgovor u kojem smo rezimirali njenu karijeru dotakli smo se brojnih tema počevši od prvih susreta s house glazbom i inspirativnih mentora do performansa na Street Art Poreč festivalu i eksperimentalnih projekata s kojima istražuje što znači biti DJ danas.

Odrasla si u CD shopu, a prvo si zavoljela pop. Možeš li se prisjetiti trenutka kada si prvi put shvatila da glazba za tebe ima dublje značenje?

Ne bih mogla izdvojiti samo jedan trenutak kada je glazba za mene počela imati dublje značenje. Imam osjećaj da se taj odnos stalno produbljuje, da se razvija godinu po godinu, pjesmu po pjesmu. U kontekstu elektronike, ipak izdvajam prvi susret sa setom Davida Moralesa u Ambasadi Gavioli. To je definitivno bio doživljaj poslije kojeg glazbu nisam više samo slušala, nego i osjećala cijelim tijelom. Nakon toga nije bilo povratka; ta prekretnica me usmjerila ne samo prema DJ-ingu, nego i prema istraživanju same pozadine onoga što slušam. Knjiga Last Night a DJ Saved My Life dala mi je uvid u socio-ekonomske okolnosti iz kojih je uopće izrasla potreba za suvremenim žanrovima, a na fakultetu sam kroz istraživanje zadovoljstva elektroničke scene grada Zagreba došla u kontakt s rijetkom stručnom literaturom koja se time bavi. S vremenom sam primijetila da DJ nije samo uloga na pozornici, nego i kulturološki fenomen koji obilježava naše vrijeme, često malo istražen, a istovremeno jako izložen i napuhan u javnom prostoru. Zato vjerujem da taj dublji odnos još uvijek gradim kroz osobni doživljaj i istraživanje, nastojeći shvatiti kako smo došli ovdje i što znači biti dio te priče.

U svijet DJ-inga si ušla dok si živjela u Italiji, a tvoj prvi mentor je bio DJ Itto. Što si od njega naučila i koliko te je to oblikovala? Kako je to iskustvo utjecalo na tvoju karijeru po povratku u Hrvatsku?

Za vrijeme boravka u Italiji stala sam iza pulta, gotovo slučajno. To su bili početni koraci, ali pravi put počela sam graditi tek po povratku u Hrvatsku. U tim počecima važan trag ostavio je DJ Itto, ili Tajar, kojeg pamtim kao nekoga tko je glazbu živio iskreno i nenametljivo. Njegova povezanost s klasičnim i soulful houseom pretvorila se u nit vodilju koju i dandanas nosim sa sobom. Iz klasičnog housea ponijela sam sirovi ritam, onaj groove koji tjera naprijed i podsjeća na hip-hopersku upornost. Iz soulfula su mi pak ostali vokali, toplina i osjećaj laganog dana na suncu. Taj spoj ritma i vokala za Itta nikada nije bio samo forma; nije elektroniku gledao kao hladnu i mehaničku, nego kao glazbu u kojoj se ljudi, emocije i doživljaji međusobno traže. Kroz njega sam naučila da glazba živi kroz vrijednosti koje je okružuju. Puštao je još u devedesetima, u vrijeme kada je DJ kultura imala snažan osjećaj zajedništva i pripadnosti. Rave scena tada se temeljila na miru, ljubavi, jedinstvu i poštovanju, publika i DJ disali su zajedno. Kad se osvrnem, shvaćam da njegov utjecaj nije bio samo u tehničkim vještinama i žanrovima, nego u načinu na koji je glazbu doživljavao. Njegova najveća ostavština je upravo taj osjećaj i trag koji živi u svima koji su ga imali priliku slušati.

Dugo si balansirala između komercijalnih gaža i underground scena. Kako si pronalazila ravnotežu između ta dva svijeta?

Jednom riječju – nikako, ako je netko uspio pronaći savršen recept, neka mi javi. Komercijalnije gaže donose iskustvo, uče kako držati ritam večeri i zadovoljiti očekivanja ljudi u najnestvarnijim uvjetima. Underground je, s druge strane, mjesto gdje se može riskirati i otkrivati. Najveći problem za mene pojavio se u samom preslušavanju i istraživanju glazbe, jer jedni i drugi eventi traže potpuno različit zvuk, znala sam se osjećati kao Dr. Jekyll i Mr. Hyde. Nikad to nisam uspjela potpuno pomiriti, a možda i ne trebam.

Ipak, više se okrećeš undergroundu. Gdje vidiš svoj glazbeni put u narednim godinama?

Svjesna sam da se danas od DJ-a očekuje da ima jasnu strategiju i marketing, ali meni je teško u tome sudjelovati. Možda zvuči preromantično, ali vjerujem da ta priča treba rasti prirodno, iz same glazbe. Moj put se otvara kroz ono što radim i slušam, a ne kroz planove i programe. Upravo zato me underground privlači, jer je to prostor slobode, istraživanja i ponovnog otkrivanja glazbe. Radije ću riskirati i ostati nevidljiva nego izgubiti ono što mi je najvažnije: iskrenost u onome što radim.

Zato vjerujem da se, uz underground, moj put sve više otvara i prema toj autorskoj i eksperimentalnoj sceni.

Dugogodišnja suradnja s festivalom Sedam dana te je dodatno povezala s autorskom i eksperimentalnom scenom, a vrijedi spomenuti i tvoj glazbeni segment Murtićeve izložbe u Laubi. Što ti znači kada sa svojim glazbenim odabirima postaneš dio šireg umjetničkog konteksta?

Dugo sam se osjećala kao nepotrebni dodatak, posebno na komercijalnim gažama gdje DJ lako postane pozadinska biljka. Tek u autorskoj i eksperimentalnoj sceni osjetila sam da se moji izbori uistinu čuju. Tamo sam dobila najviše podrške, bilo od publike, bilo od suradnika ili kroz razgovore o glazbi. Na festivalu Sedam dana stvaranja ili u Laubi, uz Murtićevu izložbu, bilo mi je velika čast biti dio šireg umjetničkog konteksta. Tada zvuk više nije samo pozadina, nego postaje element koji pojačava djelo. To je ujedno i izazov: kako ne ostati samo “dodatak”, nego donijeti novu vrijednost i otvoriti sloj doživljaja.

Takva povezanost zvuka i vizualne umjetnosti dio je šireg suvremenog trenda. Sound art, intermedijarni performansi i site-specific instalacije brišu granice između disciplina. Za mene je uzbudljivo istraživati kako zvuk može biti ravnopravan partner slici ili prostoru, a ne tek pratnja. Zato vjerujem da se, uz underground, moj put sve više otvara i prema toj autorskoj i eksperimentalnoj sceni.

Street Art Poreč ti je dao prostor da kroz performanse preispituješ ulogu DJ-a. Kako je sve krenulo?

Street Art Poreč dogodio se prirodno, gotovo neminovno. Odrasla sam u Poreču i uvijek sam imala slojevitu vezu s tim gradom. Nakon sezonskih gaža znala sam se vraćati doma frustrirana, a performansi su mi postali način da to izrazim kao iskreni komentari na ono što mi se tada događalo. Vrlo brzo sam shvatila da u tim izvedbama ima i nešto više od pukog izbacivanja frustracija. Festival je u tome prepoznao spoj igre i istraživanja i dao mi prostor da kroz performanse preispitujem samu ulogu DJ-a. Tako je ono što je krenulo iz osobne potrebe preraslo u širi dijalog. I nekako, još uvijek ima smisla.

Karijola, Pedalina, Apnea, Sanjam, Self and Sound, Dead Wax… Svaki performans nosi snažnu metaforu. Koji ti je bio najizazovniji za izvedbu, a koji najosobniji?

Karijola mi je ostala najupečatljiviji performans jer je bio prvi i fizički najzahtjevniji. Satima sam gurala tačke po starom gradu Poreča, po rimskom kamenju, a u jednom trenutku u njima sam vozila i pjevačicu Barbaru Munjas dok je nastupala. Taj trenutak mi je bio najdraži jer se doslovno ostvarila ideja da je DJ taj koji “nosi” izvođača i daje mu prostor. Bilo je naporno i zahtjevno, ali u isto vrijeme i nevjerojatno zabavno.

Što se tiče osobnog, izdvojila bih zadnja dva performansa, Self and Sound i Dead Wax. Self and Sound bio je trenutak introspekcije, preispitivanja tko sam i gdje sam uopće u svemu ovome. Dead Wax je, s druge strane, bio svojevrsni oproštaj, set sastavljen od glazbe koja me oblikovala, kao zatvaranje jednog poglavlja i otvaranje prostora za novo. U tom smislu bio je možda i najosobniji, jer je označavao prijelaznicu, neku vrstu unutarnjeg čišćenja.

Kada pogledaš unatrag na dosadašnji put, od prvih nastupa u lokalima do festivala i performansa, koje bi trenutke ili nastupe izdvojila kao najposebnije i zašto?

Posebni trenuci za mene nisu uvijek bili oni veliki i očekivani, nego više oni mali i nepredvidivi. Na Sedam dana stvaranja, kada nestane struje. U Mastersu, kada jedan običan četvrtak iznenada postane pravi party. U Terra Magici, kada pustim I Feel Love i cijela ulica poludi. U Rođi, kada se lokal u tri i pol minute odjednom napuni. U Funku, kada usred večeri pola sounda proradi. U Petom kupeu, kada ti policajac lagano potapša rame usred špice pjesme.

Ono što me najviše obilježava su upravo ti mali, nepredvidivi trenuci i trenutak kada pogledam publiku ispred, iza i oko sebe i vidim ljude koji slobodno plešu. U njima pronalazim bit svega.

Nakon svega, ako bi morala definirati što za tebe znači biti DJ danas, kako bi to opisala?

Kad čujem pitanje što znači biti DJ danas, prva misao koja mi pada na pamet je – nešto što ne želim biti. Nekada je ta uloga značila voditi ljude kroz glazbu i stvarati zajednički trenutak na plesnom podiju. Danas je to postalo nešto sasvim drugo. Više se prati fotografija, video i imidž, nego što se stvarno sluša glazba ili prepoznaje tko uopće stoji iza nje. U svemu tome sam se pogubila, zato želim okrenuti stranicu. Sve više se vraćam glazbi kao iskustvu, a ne kao proizvodu. Zanimaju me trenuci koji nastaju spontano, reakcije publike i povezanost koja se dogodi u prostoru.

Nisam sigurna ni želim li uopće dalje koristiti riječ DJ. Čini mi se da je danas toliko ispražnjena da svojim korištenjem zapravo umanjuje ono što je nekada značila i sve ljude koji su gradili scenu. Možda je važnije od same riječi podsjetiti se što stoji iza nje: ljubav prema glazbi, zajedništvo i sloboda. Ako to ostane u fokusu, onda scena i dalje ima budućnost. U tome stojim, u želji ostati povezana sa zvukom i ljudima, bez obzira na etikete.