Marko Mihalinec, umjetničkog imena Plazmatick dugogodišnji je producent elektroničke glazbe sa sjedištem u Zaprešiću.

Njegova glazba se može opisati kao šarmantna bezvremenska kombinacija jazza, basa i bubnja, breakbeata, trip-hopa, dubstepa, organske i elektroničke glazbe, ambijentalne te filmske glazbe.

Albumom “Fionna”, Plazmatick nastavlja istraživati suvremene elektroničke žanrove, donoseći svježe zvukove na domaću glazbenu scenu, zato prvi dan proljeća nije mogao bolje početi.

Uz ovaj razgovor odlučio Vam je pokloniti ekskluzivni neobjavljeni portret koji je prijateljski radio Lunar. Također dok čitate možete poslušati i miks koji je opisao kao “tvrdo-mekano putovanje od 70 do 133 BPM-a sa selekcijom produkcije koju volim od mainstreama do dubokog egipatskog undergrounda”.

Novi album Fionna donosi širok spektar elektroničkih stilova. Koja je bila glavna inspiracija i kako bi ga opisao u nekoliko rečenica?

Veliki pozdrav Klubska sceno! Najprije duboki naklon i hvala na podršci. “Fionna” je moj četvrti službeni album, treći pod etiketom PDV. Prije sam albumima pristupao filozofski, a trake su imale više soundtrackast pristup s dužim uvodima i izlazima, a i trajale su barem 5 minuta pa na više. Trenutno sam u fazi komprimiranja na tri/tri i pol minute i u pristupu manje je više – manje priče i manje mraka.

Tvoj zvuk uvijek pomiče granice žanrova. Jesi li pri stvaranju ovog albuma imao neku jasnu viziju ili se proces razvijao spontano?

Imam široko polje interesa, a moram biti fleksibilan jer živim od svog rada pa se i brzo prilagođavam i svladavam nove medije i tehnologije. Rejver sam prve generacije ranih devedesetih, obožavam elektronsku glazbu i nemam stilske preferencije što se vjerovatno preslikava i u moj autorski glazbeni rad. Otud i žanrovska raznolikost, a mogućnosti stilskog preklapanja su neograničene. Kako ne volim ladice ni granice, nemoguće mi se stilski definirati i pronaći u jednom zvuku ili brzini.

Kad sklapam album, postupku pristupam koncizno i kirurški, a zamišljen je da se tako i konzumira – od početka do kraja u jednom šusu. Raspored i razmještaj traka testiram prvo na kauču, a beta verziju u autu, najviše kroz noćne i ranojutarnje sate kad je jako malo prometa na cestama zaprešićke okolice, a volim nagaziti gas pa su zaobilaznice i prikrajci dobar testni poligon. Na “Fionni” po prvi put istražujem sreću, pozitivne emocije i optimizam, napravio sam odmak od tunela, betona i mraka i ovih 14 traka je izdržalo sve intimne i rigorozne testove.

Album je objavljen digitalno i na vinilu. Kako vidiš ulogu vinila danas? Postoji li neka posebna čar u tom formatu koja digitalnim izdanjima nedostaje?

Bez obzira na razvoj digitalije, fizički primjerak je direktna komunikacija – ploča, knjiga, strip, bluray, nebitno. U direktnom dodiru si s autorom i to je jako bitna komponenta jer primjerak možeš gledati, slušati, dirati i mirisati. Format ploče je odličan i zbog vizualnog identiteta koji je nerazdvojivi dio formata glazbenog albuma. Fizička kopija je i najbolji način podrške autoru, ali i etiketi koja ga objavljuje.

Čak i ako nemaš gramofon, uz ploču dolazi kȏd za digitalni download pa uz davanje podrške i fini ukras za policu dobiješ i digitalni primjerak albuma. PDV je nezavisna etiketa i na ovakav način podržavaš i njihov trud i rad, omogućuješ i buduća izdanja, a i ostavljaš prostor mladima koji će imati stabilnu platformu za izdavanje.

Imam pozamašnu kolekciju službenih fizičkih izdanja, nekoliko tisuća naslova (glazba, knjige, film, strip) koje prvenstveno kupujem zbog podrške autorima i izdavačima, a i dobar dio tih naslova je nedobavljiv u digitalnoj domeni i na popularnim platformama.

Elektronička glazba se konstantno mijenja. Kako gledaš na aktualne trendove i koliko oni utječu na tvoj rad?

Većina DJ setova su mi deja-vu, i već mi je i teško razlikovati ime od selekcije koliko je tog istozvučno i ravno. DJ-i su u medijima na žalost pretvoreni u karikature i ljudske jukeboxove što je bilo i neminovno koliko je elektronika eksplodirala. Zaprešićki digger i selektor Ivan Mrle Mršić mi je nedavno rekao da mu je zbog toga i neugodno predstaviti se kao DJ.

Početak tog trenda sam primijetio još krajem devedesetih kad su na rejvove počeli dolaziti likovi u kožnjacima i zblajhani ekstroverti koji su na party došli čuti Scootera ili 2 Unlimited. U novom mileniju su elektroniku prepoznale i korporacije i otad je ta glazba postala popularna i sveprisutna, pogotovo nakon što je Daft Punk eksplodirao u Americi.

Mikro žanrova ima na tisuće i elektronska glazba je za mene jazz 21. stoljeća

Iako smo manjina, mi koji smo u ovome zbog nekog dubljeg smisla, Laurent Garnier me svojom knjigom “Electrochoc” uvjerio kako nas ima dovoljno i da je to što radimo potrebno, korisno i da je bitno. Mene zanima sve ono što se događa ispod cirkusa i društva spektakla, u getu, faveli i sowetu. Potpuni je promašaj tvrdnja da je IDM jednako elektronska glazba.

Mikro žanrova ima na tisuće i elektronska glazba je za mene jazz 21. stoljeća. I dalje je istražujem, obožavam i podržavam. Nisam nostalgičan i siguran sam da je danas odlično doba za ljubitelje elektronske glazbe, a najbolje tek dolazi. Zato duboki naklon svima koji idu težim putem, guraju svoju priču i polako, ali iskreno grade unikatnost i identitet.

Hrvatska elektronička scena ima puno talenata, ali rijetki uspijevaju stvoriti prepoznatljiv zvuk poput tebe. Kako si gradio svoj stil i identitet kroz godine?

Dvadeset godina sam samozaposlen u Dizajn studiju Mihalinec, a živim od proizvodnje multimedije te pomažem mikro i malim tvrtkama da budu vidljive na tržištu rada i usluga. Napisao sam četiri nagrađivane knjige (filmsku trilogiju “Žuti titl” koja ima kultni status i u Hrvatskoj ima status bestsellera, za roman “Krizu” sam dobio nagradu SFerA za najbolji roman godine) i član sam Hrvatskog društva pisaca.

Pišem i razvijam scenarije za filmove i serije. Uz to radim glazbu za film i marketing industriju te sam član Hrvatske udruge interdisciplinarnih umjetnika. Vjerovatno me izgradila široka lepeza interesa, a davno sam zažalio što neke ideje nisam realizirao jer ideja bez realizacije je kao pišanje u vjetar. Gotovo uvijek sam blizu vlastitog maksimuma u realizaciji i svaki put nanjušim koliko je granica potencijala i mogućnosti blizu.

Najsretniji sam kad je prebacim i barem malo pomaknem. Previše talentiranih ljudi sam pratio kako, bez obzira na izuzetnu nadarenost, ne uspijevaju realizirati ideje ili prebrzo izgore. Razloge za to mogu samo pretpostaviti, ali bih gađao u smjeru ili zbog bolesnog perfekcionizma ili prehlađenog ega.

Tvoje live izvedbe uvijek donose nešto novo. Možemo li očekivati posebne vizualne ili tehničke elemente na koncertima kojima ćeš promovirati album?

Komponenta izvedbe uživo je segment s kojim sam najmanje miran i zadovoljan. S jedne strane mi je to uvijek subjektivno izazovno zbog samokritike na izbor i selekciju koju složim. S druge strane s tehničkim aspektom jer zapravo vrtim svoje trake u setu. Krajem devedesetih sam imao “orkestar” – glazbenike koji su uživo improvizirali/reinterpretirali moje trake.

Tada nisam bio dovoljno elektronika za puritance, a pre-avantgardan za ljubitelje svirke uživo. Trenutno sam solidno ok sa setom od 120 minuta vlastite produkcije, a vrtim drugačije edite i bootlege ili raritete. Takav set sam složio za londonski Bloop radio i reakcije su solidno pozitivne.

Što je sljedeće za Plazmaticka? Planiraš li nove projekte, suradnje ili možda povratak nekim starim glazbenim idejama?

Kolekcija ideja tj. traka koje su kratki sklopovi do 1 minute imam preko tisuću. Prve datiraju od 1996. te će iduće godine biti 30 godina da glazbeno produciram i eksperimentiram! Ono što sam primijetio, imam dosta toga u nekom jazz smjeru pa će se sigurno nekad desiti kolekcija/album tog zvuka. Ima tamo hrabrih i suludih ideja i vjerujem da je zaslužilo doradu, mastering i prezentaciju.

Počeo sam se više družiti i komunicirati s domaćim producentima (Ivan Komlinović, Andrea Ljekaj, Jan Kinčl, Yesh, Egoless) i razgovori su nam pozitivno konstruktivni i čisto po osjećaju bih rekao da će se dogoditi jedan album na kojem ću koncizno probrati svoje skice i ideje i u suradnji s domaćim snagama složiti kolaboracijski projekt. Uz to stvaram i zajebantski AI projekt EjAjkule, uskoro ću puknuti novi volumen probranih umjetnointeligencijskih eksperimenata.

I na kraju, ono puritanski samostalno, već imam dvadesetak novih ideja/sekvenci, ovaj put me škakljaju vokali pa vjerujem da će se dogoditi i nešto vokalniji Plazmatick. No, trenutno je ipak najbitnija podrška za “Fionnu” i PDV-u i vjerujem da ima dovoljno normalnih i strastvenih ljubitelja elektronike među vašom publikom koji će podržati cijelu priču jer ploča je i odličan poklon!