Prisjetili smo se supkulture koja je obilježila rane dane domaćeg i regionalnog partijanja. Ako ste na elektroničku scenu zakoračili krajem 90-ih ili početkom 2000-ih, sigurno se sjećate jedne vrlo specifične pojave na plesnim podijima. Bilo ih je nemoguće ne primijetiti.

Dolazile su u jarkim, vrištećim bojama, zračile su pomalo djetinjastom, ali nezaustavljivom energijom i bile su neizostavan inventar svakog većeg partyja od kultne slovenske Ambasade Gavioli do domaćih dvorana i open-air festivala.

Danas, kada na raveovima dominira “berlinska” all-black estetika i minimalistički pristup, mlađim generacijama vjerojatno je teško zamisliti da je clubbing nekada izgledao kao eksplozija u tvornici slatkiša. Biti “vjeverica” (ili “vjeva”) bio je svojevrsni rite of passage odnosno tranzicijska, početnička faza kroz koju su mnogi prošli kad su tek otkrili čari party kulture.

Kako smo prepoznavali techno vjeverice na flooru? Imale su vrlo stroga, iako nepisana pravila:

Vizualni identitet: Što šarenije, to bolje

Pravilo broj jedan bilo je: “obuci se tako da te na cesti u mraku ne može pregaziti auto”. Flourescentne boje bile su apsolutni hit. Noge su krasile predimenzionirane zvonarice preko kojih se obavezno nosila kratka suknja, a cijeli je outfit bio prekriven tisućama čupavih, krznenih detalja. Uz to je dolazila i ozbiljna količina plastičnog nakita, svjetlećih narukvica i neizbježni piercinzi koje se često skrivalo od roditelja.

Oprema za preživljavanje: Dude i plišanci

Ono po čemu su vjeverice bile globalno (i lokalno) poznate bili su specifični rekviziti. Partijaner te ere nije išao van bez malog plišanog ruksaka u obliku životinje: medvjedići, kravice i patkice čuvali su ključeve i sitniš. Oko vrata su se nosile dječje dude varalice i zviždaljke (koje su starijim partijanerima redovito testirale živce oko 4 ujutro).

Frizure koje su bile požarna opasnost

Frizure techno vjeverica bile su arhitektonska čuda. Kosa se dizala u “ptičja gnijezda” uz pomoć enormnih količina gela i laka. Nije bila rijetkost čuti šalu da je na flooru zabranjeno paliti upaljač blizu njih kako cijeli klub ne bi izgorio. Šminka je pratila priču: teška, naglašena, prepuna šljokica i često na granici maskiranja.

Glazbeni paradoks: Jesu li doista slušale techno?

Najzanimljiviji dio fenomena “techno vjeverice” bio je njihov glazbeni ukus. Iako su u imenu nosile techno, mnoge od njih su u toj fazi tek otkrivale elektroniku, pa im je pojam “techna” često obuhvaćao sve od Scootera, Marushe i Karme do komercijalnih dance hitova.

No, upravo je ta ogromna želja za partijanjem rezultirala time da su masovno hodočastile na događaje u Ambasadu Gavioli ili domaće klubove poput The Besta, OTV-a, Shakespearea, Up & Downa, Nighta, Aurore, Lazareta, Monvia, Fort Bourguignona…

Tako su, gotovo slučajno, satima skakale na setove legendi kao što su Jeff Mills, Chris Liebing, Umek ili David Morales, lagano educirajući svoj ukus i pretvarajući se u iskusne partijanere.

Gdje su nestale techno vjeverice?

Stariji raveri često su na njih gledali s blagim podsmijehom ili kolutanjem očiju, prigovarajući zbog fućkaljki i djetinjastog ponašanja. No, istina je da su “vjeve” donosile nevjerojatnu količinu čiste, naivne radosti, grljenja i pozitivne energije na scenu.

S vremenom, trendovi su se promijenili. Techno je postao mračniji, outfiti su potamnili, a plišani ruksaci završili su na tavanima. Vjeverice su odrasle, prestale koristiti dude na flooru i danas su to vjerojatno roditelji koji u slobodno vrijeme slušaju kvalitetan underground, nostalgično se prisjećajući svojih šarenih faza.

Fenomena “techno vjeverica” danas više nema, ali ostaje upisan u povijest naše klupske scene kao jedan od njezinih najživopisnijih, najšarenijih i najiskrenijih perioda.

Jeste li i vi imali svoju “vjeva” fazu ili ih se sjećate s floora? Podijelite svoja sjećanja (ili još bolje, stare fotke) s nama u komentarima!