Klubskascena.hr

Dejan Hren - Ambasada Gavioli je prerasla u kulturnu instituciju s obrazovnom ulogom

Petak, 15 Prosinac 2017

Nakon 22 godine, kultni slovenski klub, Ambasada Gavioli zatvara svoja vrata, a važan dio njezinog tima, zadnjih osam i pol godina bio je Dejan Hren - službeni fotograf kluba, koji će nakon što se i zadnja traka odsvira, te podijem zavlada tišina, prestati sa clubbing fotografijom nakon više od 15 godina.

Najveću ikada, količinu emocija, za života Ambasade Gavioli, izazvat će posljedni party u klubu kojime će se staviti lokot na njegova vrata. Time će se završiti priča spektakularnih atmosfera koje pod svojim krovom zajedno sa brojnim generacijama ovaj klub je stvarao. Klub koji najsretniji je bio kada radosna plesna lica smjestila bi se unutar njegova četiri zida svih ovih godina zajedno gradeći regionalnu underground scenu. Dom je to bio dušama elektroničkim koja stizala su iz Hrvatske, Italije, Austrije, Srbije, BiH, te drugih država.

Posebnost svakog party-a održanog u klubu, koji ugustio je najbolje od najboljeg iz svijeta plesne glazbe - Sven Väth, Jeff Mills, Dave Clarke, Nina Kraviz, Ricardo Villalobos, Carl Cox, Richie Hawtin, Solomun, David Morales, Tiesto, David Guetta, kao i prominentni slovenski DJ-i UMEK i Valentino Kanzyani - bile su emocije koje su se tamo stvarale, a Ambasadin službeni fotograf, Dejan Hren, bio je dugi niz godina zadužen, da te slatke trenutke uhvati svojim fotoaparatom. Rođen na granicama Slovenije, točnije u Kopru, a danas živi u hrvatskom Buzetu, clubbing fotografijom bavi se više od 15 godina, a užim članom obitelji Ambasade Gavioli postao je prije 8 i pol godina. Zatvaranje klub sa Izole, njemu samome također je teško palo, pa odlučio je završiti karijeru kao clubbing fotograf, te nastaviti savladavati ostale izazove koje stavio je pred sebe. Fotografija je njegov prijatelj, učitelj, sloboda, emocija, pa nastavit će se kretati u tome smjeru, no kao clubbing fotograf okida zadnje klikove svog najdražeg objekta. Donosimo intervju sa Dejanom, pa pročitajmo zajedno što nam je sve ispričao:



1. Prije svega, Dejane dobro nam došao među stranice portala. Krenimo nekako redom – dio si scene sa jedne druge strane, one iza objektiva. Kako je krenuo tvoj početak kao fotograf čija oprema je vrlo skupa, koju opremu si imao tada? Daj nam malo ispričaj priču sa prvih gaža, da li si se odmah dobro snašao, koliko je takav session drugačijih od nekih gdje se sve odvija statično. A usput, koja je bila tvoja prva gaža?

Din don, lijepi pozdrav čitateljima. Sam početak fotografije krenuo je prije otprilike 17-18 godina, još u srednjoj školi, kada sam se zaželio dobrih fotografija objekata zanimljivih u sumraku ili polumraku. Kao učenik radio sam na održavanju računala i programiranju web stranica. Uspio sam sakupiti novce i kupio si prvi digitalni fotoaparat. Znanje o objektivima, dubini, svjetlosnoj moći, tehnici, u tadašnje vrijeme bilo je apsolutno nula. Imao sam cilj u vidiku, ali način i iskustvo kako doći do njega, ajme nikakvo. No, želja je bila jača i provedeno vrijeme u bespućima prirode, sumraka i noći izrodilo je nekim rezultatima.

Clubbing fotografijom počeo sam se baviti samo koju godinu kasnije i to iz zadatka što me prijateljica pozvala da fotografiram domjenak i zabavu povodom obilježavanja godišnjice tvrtke. Prihvatio sam se zadataka kao da imam desetljeće iskustva, a realno nisam imao ni veću memorijsku karticu, a da o bljeskalici ni ne govorim. Pozajmio sam novac od roditelja, na što mi je otac rekao "ma daj, bavi se programiranjem i informatikom i pusti fotografiju". Prodao stari aparat, kupio novi (malo jači kako se kaže), kartice, bljeskalicu i krenuo u clubbing vode. Odradio event na potpuno automatskim postavkama, bez dodatne obrade fotki jer nisam ni imao photoshop, ma strašno. I njima se to svidjelo. A ja ono, upitnik nad glavom i rekli su mi da će me preporučiti dalje. Rekao sam sam sebi da ako ću ovo nastaviti moram barem nešto naučiti, zapravo puno toga.

Tako da je uslijedila kupovina knjiga jer tada o tome na internetu nije ništa pisalo. Jedini resurs koji sam imao s interneta je pokoja galerija fotografija iz nekog kluba, no apsolutno nikakve informacije o postavkama za određeni efekt ili što god. Praksom, odlaskom u barove, nudeći svoje usluge, radio za neke portale o nightlife-u te, među prvima i sa Gogy-em (Klubskascena.hr), sve dok jednog dana nisam dobio poziv raditi klupsku fotografiju za novootvorenu Byblos diskoteku u Poreču. Šok, nevjerica, zabrinutost, oduševljenje - svakakve emocije, no jedino što mi se motalo po glavi, bilo je da mi treba više znanja, više iskustva. Imao sam odličnog mentora, kreativnog direktora kluba, rezidentnog DJ-a, D&G iliti Damir Gomuzak, koji me doslovce isklesao u onome što je htio dobiti iz fotografije - emociju.



2. Prošao si razne klubove, od onih zagrebačkih do mega-popularnih sa Ibize. Možeš povući jednu paralelu pa nam opisati ta iskustva?

Bilo je mnogo klubova sada kada pogledam u ovih 15 godina. Od Hrvatske, Slovenije, Austrije i Italije pa sve do divne Ibize. Mogu reći da nisam nikada imao loših iskustava u ni jednom od tih klubova. Pretpostavljam da je razlog bila jednostavna komunikacija i njihovo očekivanje od mene i onoga što su vidjeli kroz moj portfolio. No definitivno, veće opterećenje za mene hoću li ispuniti očekivanja. Ukoliko krenem uspoređivati nekoliko detalja, kao razliku između raznih klubova, izdvojio bih prvenstveno komunikaciju i brzinu komunikacije prije eventa. Definitivno organiziranost i podjela posla prije eventa, na dan eventa i nakon eventa. Jasno se zna zašto si tu, što ti je činiti i što se očekuje od tebe.

U većim klubovima uvijek mi je bilo lakše raditi jer je to veća organizacija koja zahtjeva veću organiziranost te prije samog eventa obožavam 'Do's' and 'Dont's' listu. No, ono što sam imao prilike naučiti radeći za klubove, a što su me naučili moji mentori, jest vrlo, vrlo bitna komunikacija s lightman-om. Tehničar koji je za pultom rasvjete ti mora biti najbolji prijatelj, ako vas dvoje niste sinhronizirani, ako se ne poznaje muzika, DJ, artist koji nastupa na tom eventu, posao može biti samo teži. I ono što je vrlo bitno u većim klubovima se pridodaje tome na važnosti, je psihologija potrošača. Tu sam morao dodatno uložiti u sebe nakon što sam napokon znao što koji gumbić radi na fotoaparatu.



3. Dio si tima kultnog kluba na ovim prostorima, Ambasade Gavioli, kako tu kreće put, koji je prvi party koji si tamo fotkao?

Na bazi samo godinu dana fotografiranja za Byblos diskoteku krenuli su pozivi, i sljedeći, vrlo značajan, bio je Edisa Bečića 'Becco' iz grupe Fetch The Vibe koja je preuzela jedan od najljepših klubova na svijetu, Ambasadu Gavioli. Još uvijek imam galeriju svog prvog službenog eventa u AG iz 2008 godine kada kao headliner nastupao David Guetta. Prva testna noć održala se u travnju 2008. godine, no ne mogu se sjetiti koji je to bio klupski događaj.

Riječi Edisa na sastanku, bile su , "OK, dogovorili smo se onda da radiš za nas?". Odgovor je bio potvrdan i od tada samo se jedna riječ proteže kroz sve evente i kroz sva zbivanja s njima u suradnji na polju marketing, a to je poštovanje.



4. Sakupio si velika iskustva u Ambasadi, pa što ona tebi sve predstavlja, sigurno ti nije klub kao klub?

Ambasada Gavioli definitivno nije klub kao klub ili samo klub. Ona je nakon svih ovih godina definitivno prerasla u kulturnu instituciju koja je nedvojbeno imala obrazovnu ulogu u Sloveniji, a i šire, na polju elektroničke glazbe. Biti prenositelj vizuala kluba i promicati ideje i svjetonazore koje je Gianni Gavioli imao prije 22 godine, kada je doslovce živeći u klubu, za vrijeme njegovog stvaranja, gradio atmosferu i promicao okruženje gdje se ona smjestila je čast. Tolike generacije, toliko različitih žanrova elektroničke glazbe, toliko svjetskih putnika koji su se uvijek rado vraćali u Giannievo zdanje ne može te ostaviti ravnodušnim.

Svi znamo da velika većina klubova izgleda dobro, lijepo, predivno po noći, no Gavioli je diskoteka, prostor, ambijent koji je predivan i to s pričom podneblja i po danu na svjetlu koje ulazi kroz Privee (gornji kat) diskoteke i obasjava kompletnu unutrašnjost. Imati detalje kao što su Apoksimen, Julietin balkon, Murano stakla, pa sve do malih detalja srca, izrezanih u bakru na dekoracijama.


Predivnih ljudi i emocija te pregršt poznanstva i da ne zaboravimo prijateljstva, stvorilo se u posljednjih 8 i pol godina unutar tih četiri zida. Glazba je to artista, emocije su to ljudi, vodstvo je to Edisa i Melise, te kreativne kritike moje drage prijateljice Mimi Antolović, nekadašnje fotografkinje AG, te sada etablirane slovenske fotografkinje, koja me kudila za svaku fotografiju i tražila od mene više i više i više. Hvala svima!



5. Sve se nekako oko zatvaranja Ambasade brzo odvilo, misliš li da je tu bilo preostalo dovoljno vremena da se publika na pravi način oprosti od ovakvog kultnog mjesta?

Pitanje je to na koje će sama publika odgovoriti svojim dolaskom. Bilo je više no dovoljno prilika da se publika upozna s Ambasadom Gavioli, te od trenutka same najave i dovoljno događaja da se dostojno oprostimo od ove kulturno-obrazovne ustanove. Vjernim posjetiteljima će najteže pasti ova odluka jer oni koji se i dalje žele kulturno uzdizati u ovom glazbenom segmentu ostaju bez institucije kao takve.



6. Jednom kada Ambasada zatvori svoja vrata ostat će velika praznina na sceni u Sloveniji, da li smatraš da bi idealan potez bio da se otvori jedan novi klub koji bi pokušao nadomjestiti ono što je Ambasada predstavljala svih ovih godina ili to zapravo djeluje nemoguće?

Pronaći nešto slično je vrlo, vrlo teško na ovom području, čak i približno, a ako govorimo nešto isto kao što je AG i što će AG ostati u sjećanju, je nemoguće. Ona je jedina, jedinstvena i zbilja neponovljiva. Velike su to i možda pompozne riječi, no onaj tko je doživio 'katedralu luksuznih boja' složiti će se.

Danas vidimo da se scena svodi na velika imena, festivale, ljetne događaje. Ambasada je razvijala scenu, svojevrsni underground koji je ne samo gradio scenu, već i publiku i predstavljao artiste koji su htjeli prenijeti emociju, ne samo kroz DJ set, već i live nastup od kojih je definitivno zapamćen onaj Octave One-a, Laurent Garniera, sada posljednje i Paul Kalkbrenera te domaćeg ponosa Valentina Kanzyania uz klasične instrumente uživo i tonove trake Leliwa.
Možda je vrijeme za nešto novo, no Ambasadu Gavioli se ne nadomještava.




7. Kako zapravo izgleda jedna tvoja večer, uđeš u klub čiji svaki kutak znaš napamet, pozdraviš se sa svima i nakon kojeg pića kažeš „vrijeme je za posao“ gdje posao zapravo znači zabava jer to je ipak ono što radiš godinama?

Ufff, moja večer. Treba plan, pripremu, neku svojevrsnu rutina sada svesti u riječi. Ajme nikada razmišljao o tome.
Moja večer u Gavioli započinje skoro tjedan dana unaprijed. Dok sam za računalom u uredu, u autu na putu ili gdje god mogu, slušaju se trake i setovi DJ-a koji nastupaju. Prenosim si emociju i pripremam ritam u nogama. Noć prije provjera je aparata, objektiva, punjenje baterija, kupnja baterija, čišćenje i formatiranje kartica, no možda najbitnije je režim prehrane idućih 36 do 48 sati. S godinama to se ustalilo na voće i povrće, razne salate sa piletinom ili ribom jer kada noć krene to je 8 sati koncentracije i traganja za ekspresijom emocija.



Dolazim u klub uvijek pola sata ranije, da se na miru mogu sa svima pozdraviti, da si ispričamo koju dogodobštinu. Analiza dolazaka i očekivanja kroz večer te memoriziranja 'time table-a'. Vrata se otvaraju i gosti ulaze, no već smo krenuli jer skupa s njima bez aparata prolazim po klubu i pronalazim inspiraciju. Pažnja na mobitel i sat kada će krenuti dolasci artista, medija, kada je koji intervju, kada koji artist nastupa, zabilježiti svakoga, te u međuvremenu i publiku. AG ipak ima dva podija i sveukupni kapacitet od cca 2,400 ljudi. Ostaje se do kraja, do zadnjeg artista i iščekuje se zadnji ton iz zvučnika te pronalazi osmijeh u 7 ili 8 ujutro na plesnom podiju.

Zabava je to slažem se u potpunosti. Živim elektroničku glazbu skoro cijeli svoj život i svako toliko se iznenadim kada me pokoji ton, riječ iz trake probudi i uzdigne toliko da bih htio napraviti 'stage dive' od sreće i veselja.

Povratak u ured, obrada fotografija i dostava medijima te provjera jesu li svi sve dobili - da posjetitelj, kada se probudi ima povijest te noći u slikama i može ih podijeliti sa svojim prijateljima, što realnim, što digitalnim u današnje vrijeme. Event mora imati pre-event emociju, te post-event emociju. Mi smo tu da prenesemo pozitivu.





8. Život kao clubbing fotograf dobiva svoj završetak, kakve emocije prevladavaju u tebi, zbog čega misliš da ne bih mogao nastaviti u tom smjeru. Vjerojatno imaš neke druge planove, možeš nam dio njih otkriti?

Tako je. Moj život kao clubbing fotograf dobio je predivan završetak. Sveukupnih 15 godina rada te okončanja s Ambasadom Gavioli i ekipom Fetch The Vibe-a. Odluka je to koja se sprema već proteklih pola godine i okidač je bio upravo zatvaranje AG. Rekao sam sam sebi davnih dana 'dok se ljudima sviđa što radim to ću raditi' i vjerujem da bih i dalje mogao nastaviti s clubbingom jer ima dobrih organizatora s kojima bi se mogalo raditi, no želja mi je dodatno se usavršiti u novim podhvatima. Znanje vođenja projekata u digitalnoj sferi, organizacije, digitalnog marketinga, želim produbiti još više, ponajviše iz prilike koja mi je pružena, a to je biti menadžer kvalitete u jednoj našoj tvrtci. Dok što se fotografije tiče, već tri-četiri godine usavršavam i specijaliziram se za fotografiju hrane i pića što mi je prošle godine donijelo i neke inozemne nagrade na natjecanjima. Drago mi je da su chef-ovi i restorani na našem i inozemnom području to prepoznali.





9. Možda ti ovo bude malo teže za odgovoriti, ali koje tri gaže su nekako najdublje usidrile u dušu tvoju i ti ćeš nam ih sada otkriti?

Pitanje koje je definitivno teško. Kažu da je najbolje izdvojiti one kojih se instinktivno prvih sjetiš, stoga:

- Aleksandr Kowalski u AG me oduševio sa svojim nastupom, glazbom i energijom. Sjećam se trenutka kada sam jurio kroz klub, a on je u tom trenutku pustio prvi ton kroz zvučnike, stao sam u toj jurnjavi, okrenuo se i potrčao natrag vidjeti tko je to u DJ boothu.

- Carl Cox u Space-u 2016. godine kada sam imao prilike biti pozvan da dođem fotografirati i fotografije su završile u francuskom DJ Mag-u. Riječi voditelja operative kada smo se susreli bile su 'Vidjeli smo sve, ne očekujemo ništa manje' - ostao sam bez riječi, Cox-ova energija nakon 12-satnog miksa mi je dala fokus i momentum da se sve može.



- Joris Voorn u AG na 20. obljetnici kada su ga iz Ljubljane sa nastupa doveli u AG, a on kao da je samo to došao odraditi. Stao je za DJ booth i predivni zvukovi tech house-a samo su potekli kao rijeka na podij. Jedan od najemotivnijih trenutaka bio je kada je zasvirao Ringo, a pri kraju, kada je traka završila, tišina je nastupila i publika nije htjela prestati s ovacijama, pljeskanjem. To je trajalo i trajalo. Poštovanje kroz glazbu na plesnom podiju, ipak smo emotivna bića.

- Valentino Kanzyani u Koparskoj Taverni na Day Time eventu oduševio me energijom i specifičnom selekcijom traka kako gradi događaj iz dana u noć, predivno. Na tom eventu vidio sam predivnu energiju njegovih domaćih ljudi, Slovenaca, koji su došli podržati svog mještanina i plesati sa njime. Event je trebao trajati do ponoći, no kada je Gradonačelnik došao i vidio baš tu energiju, brzo su se papiri riješili i odobrio još sat vremena da event potraje. Predivno.


>Dejan Hren<
[FB]
[TW]
[WEB]

Dejan Hren - Ambasada Gavioli je prerasla u kulturnu instituciju s obrazovnom ulogom