Nakon odrastanja uz punk i radu u splitskom škveru, Pero Brčić, poznatiji po svom klupskom nadimku Pero Fullhouse početkom devedesetih dolazi u Njemačku gdje nastavlja raditi u brodogradilištu u Hamburgu, ali i otkriva svijet elektroničke glazbe. I to u tolikoj mjeri, da je od tada do danas postao jedan od najvažnijih promotora elektroničke glazbe u Hrvatskoj, a naročito u Dalmaciji i Splitu.

Autor je prvog službenog hrvatskog DJ Mixa na CD-u, prvi je u Splitu pokrenuo radio emisiju s ciljem promoviranja najnovije elektroničke glazbe, pokrenuo je Omega Ritam putem kojega je organizirao na stotine partya, te doveo na stotine DJ-a iz cijelog svijeta. S vremenom je pokrenuo i diskografske kuće Omega Ritam Records i Alfa Ritam. Pokrenuo je časopis posvećen elektroničkoj sceni Techno.hr kao i internetski portal Muzika na struju.

2010. godine je organizirao najveći splitski party na otvorenom Dischoteque Riva okupivši preko 15.000 ljudi. Pokrenuo je Moondance Festival koji se održava i danas, a navodno je tijekom karijere održao preko 1500 nastupa. S vremenom je iz ljubavi prema mračnijem i industrial počeo nastupati pod nadimkom DJ Skeptik. Bez ikakve sumnje jedan od najvažnijih ljudi u Hrvatskoj po pitanju promocije elektroničke scene.

Je li točno da si u svijet glazbe još kao tinejdžer ušao slušajući punk?

Da, moja ljubav prema glazbi počinje s punkom još u šestom razredu. Moj prijatelj Alen me zarazio punkom, a njega njegov stariji brat. Počeli smo slušati bendove kao što su The Clash, Sex Pistols, Dead Kennedys, Exploited i mnoge druge. Tu sam zavolio glazbu i poslije počeo istraživati i druge žanrove što se kasnije prelilo i na elektroniku. Ta sirovost i energija vezana uz punk ostala mi je jednim dijelom u krvi i dan-danas.

Koliko je zapravo punk odredio tvoj smjer ka Detroitu, tim čvrstim ritmovima i stilovima u elektroničkoj glazbi po kojoj si kasnije postao poznat?

Mislim da je ta sirova energija i iskrenost punka uvijek ostala kao inspiracija. Kad sam prvi put čuo techno u jednom podrumu u Hamburgu, shvatio sam da su hipnotička repetitivnost, sirova energija, demokratičnost i jedinstvo na danceflooru upravo ono što sam tražio cijeli život. I danas se kroz moje setove provlači ta žešća, sirova i mračna energija pogotovo preko Skeptika koju definitivno mogu povezati s punkom i industrial glazbom koju sam kasnije počeo slušati.

Kako je izgledao tvoj prvi susret sa elektroničkom glazbom tijekom boravka u Njemačkoj 1994. godine?

Nakon rata otišao sam raditi u Hamburg, u brodogradilište jer sam već radio u škveru u Splitu.  Jedan kolega s posla, Turčin, zvao se Dogan, sjećam se kao da je jučer bilo, predložio mi je da odemo na jednu malo drugačiju zabavu. Odveo me na jedan opak rejv u nekoj velikoj prostoriji pod zemljom. Ne znam koji je DJ nastupao ali je bilo savršeno. Sve se tada složilo – to je bilo to. I to je definitivno promijenilo moj život.  Od tada više ništa nije bilo isto. Počeo sam kupovati techno ploče i ozbiljnije DJ-ati. I prije sam radio kao DJ, ali techno me tada potpuno zarazio.

Po čemu ćeš najviše pamtiti taj prvi party?

Najviše po toj hipnotičkoj sirovoj energiji koja je preuzimala kontrolu na umom i tijelom i gdje si mogao biti što god želiš.  Nije bilo predrasuda – ljudi su bili jednaki bez obzira odakle dolaze, kojeg su spola ili religije. To je esencija cijele elektroničke scene i nešto što se danas, nažalost, često sukobljava s društvom koje ponovno ide prema podjelama i izolaciji.

Jesi li odmah poželio stvarati vlastitu elektroničku glazbu ili za početak biti samo promotor te scene?

Kao DJ želio sam puštati tu glazbu kojom sam se zarazio, dolaziti do novih ploča i prezentirati ih ljudima. Dok sam radio u Njemačkoj, želio sam nešto slično prenijeti i u Hrvatsku. Kada sam se vratio, počeo sam organizirati svoje prve partije i promovirati ono što sam tamo iskusio. Naravno, prije mene je bilo splitskih pionira kao što su Lushi, DJ Moloh 303, Abiotik, Visak – Dr. Quark. Međutim, ja sam donio svoj zvuk – kombinaciju Detroita i funky techna – i krenuo to promovirati po Splitu, Dalmaciji i ostatku Hrvatske.

Koliko je bilo teško uvjeriti urednike na radiju Gradska mreža 1995. godine da ti daju termin za emisiju koja bi promovirala neku posve novu glazbenu scenu na koju tada još gotovo nitko nije bio naviknuo?

Zanimljivo, nije bilo toliko teško. Ljudi na radiju tada su bili otvoreniji prema novim stvarima nego danas. Glazba je tada puno više značila. RGM je tada bio najslušaniji radio u Splitu među urbanom populacijom. Vikendima sam odlazio u Austriju i Italiju po novu glazbu i ljudi su jedva čekali čuti što sam donio. Ta emisija postala je svojevrstan prozor u svijet elektroničke glazbe u Splitu. Ljudi su snimali emisije na kazete i kasnije ih preslušavali. Nevjerojatno mi je kada mi se i danas jave ljudi s tim starim snimkama. Tada nisam pojma imao koliko je to ljudima bilo bitno i koliko su čekali emisiju. Osim nove glazbe i informacija sa scene i nagradnih igara u prvom dijelu emisije obavezno je išao mix nekog DJ-a u drugom dijelu.

Kada i gdje si u Splitu organizirao prvi party i tko je na njemu nastupio?

Mislim da je to bilo u Shakespeareu, 1995. ili 1996. godine, nisam više potpuno siguran. Bio je to maskenbal tijekom splitskih maškara. Nastupali smo mi domaći DJ-evi, mislim da je bio baš Lushi, ja i još nekoliko lokalnih DJ-eva.

Po čemu najviše pamtiš taj party?

Bio sam jako nervozan. Htio sam prezentirati tu novu glazbu koju gotovo nitko još nije puštao u Splitu. Međutim, sve je prošlo odlično. Ljudi su super reagirali i upravo je od tog partyja zapravo krenula moja druga karijera – ona organizatorska.

Taj party ti je kao što si rekao nesumnjivo dao vjetar u leđa jer si nakon njega krenuo organizirati niz drugih sličnih partya zbog čega si zajedno s Ivanom Podrugom pokrenuo projekt Omega Ritam upravo s ciljem da organizirate događanja vezana uz elektroničku scenu. Koji vam je bio cilj kada ste tek 1997. godine krenuli s Omega Ritmom?

Prije Omega Ritma već sam organizirao dosta partyja, a onda sam s prijateljem Ivanom Podrugom 1997. godine pokrenuo Omega Ritam. Ivan je bio računalni genijalac i dizajner koji se jako zaljubio u techno te smo zajedno htjeli cijelu priču podići na profesionalniju razinu. Prvi OR party dogodio se u kultnom klubu Capella između Vodica i Tisnog. Cilj nam je bio promovirati glazbu koju volimo i dovoditi nove DJ-e.

17 flyera iz doba Omegaritam partya i nekih klubova koji su danas samo lijepa uspomena

A Omega Ritam?

Omega Ritam je s vremenom prerastao u prepoznatljiv brand funky i Detroit techna. Doveli smo brojna velika imena, a posebno važna postala je Aurora gdje smo organizirali partije s DJ-evima poput Carla Coxa, Jeffa Millsa i Laurenta Garniera. Vrhunac tog razdoblja Omega Ritma je bio četverodnevni festival – preteča današnjih festivala, Evolution Funk Festival na Žnjanu u ljeto 1999. Na žalost pojavili smo se prerano, zaronili u veliki minus i festival se nije nastavio.

Koliko je bilo teško u to vrijeme dovesti u Split, Dalmaciju i uopće u Hrvatsku brojne DJ-e koji su harali svjetskim pozornicima u to vrijeme dok se Hrvatska tek oporavljala od rata?

Nije bilo lako. Nije bilo društvenih mreža ni interneta kakvog danas poznajemo. Nije bilo ni mobitela ni poruka. Samo obični žični telefoni. Sve je išlo preko preporuka i poznanstava. Trebalo je imati i malo sreće koja me pomazila upoznavši na početku  DJ Sonica  i Jean Marie Konea iz Pariza koje sam ugostio puno puta i koji su bili dobri s Garnierom koji je preko njih čuo sve najbolje o ovdašnjoj sceni i pristao doći po prvi put u Hrvatsku na Omega Ritam vikend.

Malo kasnije sam ugostio Craiga Thomasa i njegovu tada u Londonu poznatu techno Analogue City projekt, a koji me je poslije preporučio i spojio s Carlom Coxom. Tako se priča polako širila. Prvo su dolazili manji izvođači kojima se svidjela scena i atmosfera, a onda su oni dalje širili glas. Na taj način otvorila su se vrata prema većim imenima što se odrazilo na popularnost OR partija i općenito na dalmatinsku i hrvatsku scenu.

Jesi li ostao u kontaktu sa nekim od tih DJ-a i danas?

Da, s mnogima jesam. Neki su se pokazali kao fantastični ljudi i prijatelji, dok je s drugima odnos ostao čisto poslovan. Ali da, s dosta njih sam i danas u kontaktu.

Kao svojevrsni vrhunac vašeg organizacijskog rada bio je poznati  party Discotheque Riva 2010. godine gdje si na splitskoj rivi uspio okupiti preko 15.000 posjetitelja. Koliko je bilo teško tada uvjeriti upravu grada Splita da ti dozvoli takav jedan party u Splitu?

Kada smo otišli kod tadašnjeg gradonačelnika Željka Keruma tražiti dozvolu za Carla Coxa na Rivi, rekao nam je: „Može, ali ako napravite nered, neće biti dobro.“ Tako smo dobili dozvole i prvi put u povijesti zatvorili cijelu splitsku Rivu. To je bio jedan od najkompleksnijih događaja koje sam radio, ali i događaj koji je napravio ogromnu prekretnicu za party scenu pa i turističku sliku Splita i Dalmacije.

Što misliš koliko je upravo Discotheque Riva bio svojevrsni triger i pozivnica za Ultru koja je kasnije ušla u Split?

Teško je točno reći, ali sigurno je pokazao potencijal Splita za velika događanja. Joe Bašić, koji je bio na tom projektu kao predstavnik sponzora je kasnije sa suradnicima doveo Ultru. Mislim da Discotheque Riva nije utjecala samo na Ultru, nego i na dolazak brojnih drugih festivala te transformaciju Splita iz tranzitnog centra u jednu od najpoželjnijih destinacija na Jadranu.

Godine 2013. u Trogiru si pokrenuo Moondance festival koji se održao do danas. Koja je tajna opstanka tog festivala?

Moondance sam pokrenuo kako bih izrazio ono zbog čega sam uopće krenuo u cijelu ovu priču – esenciju izvornog Detroit techna i njegovih derivata. To je u biti bila poprilično osobna priča bez kompromisa. Htio sam stvoriti festival s klupskom atmosferom, gdje je DJ blizu publici i gdje postoji prisnost između izvođača i ljudi.

Upravo je Kula Kamerlengo u Trogiru bila savršena za to – intimna, pod vedrim nebom i u prekrasnom ambijentu. To je festivalu dalo poseban identitet i zbog toga je postao prepoznat i izvan Hrvatske. Dobili smo više nagrada za najbolji domaći festival kao i mnoga inozemna priznanja. Ja sam lani izašao iz festivala i prepustio ga mlađim snagama jer mi je dosadio preveliki stres.

Često se zadnjih godina spominje da strani festivali blokiraju izvođače jedni drugima pa i domaćim festivalima koji im nisu konkurencija. Kako Moondance stoji u tom pogledu?

Da, istina je. I mi zadnjih nekoliko godina imamo problema s bookingom zbog stranih festivala kojima smo mi utrli put da uopće čuju za Hrvatsku i koji nam sada blokiraju DJ-e, pa i one koji su više puta veća nastupali kod nas. Zamislite da neko iz Hrvatske napravi festival u Berlinu ili Londonu i blokira im izvođače. Teško je to i zamisliti.

Par godina kasnije, točnije 2017. si osnovao i diskografsku etiketu Moondance Records. S kojom si idejom krenuo kao izdavač?

Moondance Records sam pokrenuo u idejom da predstavlja zvučni identitet Moondance festivala. Izvođači koji su nastupali na festivalu dobili su priliku izdati glazbu na etiketi.

Tko su bili prvi izvođači?

Analog Cues su imali prvo izdanje na Moondance Recordsu i ta je ploča ostvarila veliki uspjeh unutar underground scene. Nakon toga uslijedilo je izdanje Johna Hecklea koje su puštali brojni DJ-evi, od underground izvođača pa sve do velikih imena poput Carla Coxa, Jeffa Millsa i Laurenta Garniera.

Kada si i zašto pokrenuo Omegaritam Records, a potom i sublabel Alfaritam?

Omega Ritam Records kao dio OmegaRitma, smo pokrenuli još 2002. godine, zajedno sa sublabelom Alfaritam. To je bio zvučni potpis svega što smo radili kroz partije. Željeli smo i kroz izdanja promovirati naš zvuk. U to vrijeme imali smo neke od najboljih svjetskih i domaćih autora kao što su Bryan Zentz, Oxia, Inigo Kennedy i mnogi drugi. Izdali smo šest ploča na OmegaRitam Recordsu i četiri ploče na AlfaRitam Recordsu.

Po čemu su se najviše razlikovali Moondance Records i Omegaritam?

Očigledan je vremenski odmak, ali je ideja ostala ista. Promovirati glazbu koju volim.

Sve to vrijeme promovirao si elektroničku glazbui u Hrvatskoj na sve moguće načine pa tako i kroz časopis Techno.hr, a potom i portal Muzika na struju. Zašto se ugasio Techno.hr s obzirom da si ga izbacio u vrijeme najvećeg interesa za elektroničku glazbu?

Techno.hr je bio velika stvar za našu scenu. Izdali smo četiri broja, ali jednostavno nije bilo dovoljno sponzora, a od same prodaje nismo mogli pokriti troškove.

A portal Muzika na struju?

Što se tiče portala Muzika na struju, svi smo radili volonterski i nakon nekoliko godina više jednostavno nismo imali vremena uz ostale poslove.

Koliko su si časopism a koliko portal na neki način olakšali organizaciju evenata povezanih s elektroničkom glazbom? 

Sve je to bilo povezano u jedan ekosistem OmegaRitma s ciljem promoviranja naše muzike i našeg pokreta. 

Kako to da u tih proteklih 30 i nešto godina koliko si na sceni nisi snimio album ni posvetio se stvaranju elektroničke glazbe poput Dundova, Ludviga, Insolate, Rudmana, Blacksoula itd.?

Ja sam prvenstveno DJ i to mi je bilo najvažnije. To je kompletno drugačija filozofija od produkcije. Pa sam slijedom toga izdao  nekoliko miksanih CD-a, među njima i prvi službeni hrvatski live DJ mix CD „Aurora“ 2002. godine. Što se produkcije tiče, uz sve ovo što sam do sad spomenuo jednostavno nisam imao dovoljno vremena da se ozbiljnije uhvatim toga.

Organizacija događaja i nastupi uzimali su ogromnu količinu vremena i nisam htio raditi nešto polovično. Napravio sam neke stvari u suradnji s drugim ljudima, ali nikada nisam imao dovoljno vremena potpuno se posvetiti nekoj ozbiljnijoj vlastitoj produkciji.

U jednom si intervjuu izjavio da je po tvom mišljenju elektronička scena u Hrvatskoj krajem devedesetih bila među najzanimljivijima u svijetu. Zbog čega?

U to vrijeme znalo se dogoditi da smo imali desetke događanja tjedno po cijeloj Hrvatskoj. Čak su i mala mjesta imala svoje klubove i partyje. Ljudi su putovali po 500 ili 1000 kilometara kako bi čuli omiljenog DJ-a. Sve se širilo usmenom predajom jer nije bilo društvenih mreža. S obzirom na veličinu države i broj ljudi, scena je bila nevjerojatno raznovrsna i energična. Bio je to svojevrstan pokret oslobođenja nove energije, pogotovo nakon rata jer smo propustili dosta toga. Sigurno mogu reći da je bila jedna od najzanimljivijih techno i house scena tog vremena.

Kako danas vidiš razliku između Splita i Zagreba?

Nekada smo bili potpuno ravnopravni. Međutim, turizam je posljednjih godina uništio velik dio klupske kulture u Splitu. Klubovi su se okrenuli turistima, izgubile su se generacije mladih ljudi koje bi nastavile graditi scenu i danas je puno teže organizirati kvalitetan underground događaj. Uz to sive eminencije turbo folka su uložile ogromne resurse u promoviranje jeftinog melosa i tako zarazile generacije klinaca koji su po nekoj prirodnoj putanji trebali nastaviti kulturu urbane i klupske scene. Na žalost tu smo izgubili.  I dalje se nadam da će se pojaviti nova generacija koja će ponovno izgraditi nešto slično onome što smo mi imali.

Postoji li razlika između elektroničke scene u Splitu i elektroničke scene u Zagrebu ili bolje kako bi opisao elektroničku scenu Dalmacije u odnosu na zagrebačku elektroničku scenu?

Imamo puno kvalitetnih autora i producenata i u Zagrebu i u Splitu, ali problem je što nema dovoljno klubova i događanja gdje bi oni mogli prezentirati svoju glazbu. U Zagrebu još nešto postoji, ali ostatak Hrvatske je vrlo slab. Nadam se da će se u budućnosti ponovno otvoriti više prostora za kvalitetnu elektroničku glazbu.

U jednom trenutku je Pero Fuulhouse postao DJ Skeptik. Zašto si stvorio Skeptika?

Shvatio sam da je moj pogled na elektroničku glazbu puno širi od onoga na što je publika navikla kroz ime Pero Fullhouse. Volim puno toga, od funka, house, techna, detroit , acid housea,  deep house, electro, industrial i puno drugih stilova. Zato sam pokrenuo Skeptika kao projekt kroz koji mogu izražavati mračniji, energičniji i hipnotičniji zvuk. Danas ta dva projekta sasvim dobro koegzistiraju

Hoće li Skeptik možda objaviti kakvo vlastito izdanje u godinama koje slijede?

Nadam se da hoće. Kad uhvatim vremena, želio bih se ozbiljnije posvetiti produkciji.

Je li točno da si nastupao više od 1500 puta?

Mislim da ta brojka čak nije ni pretjerana. Još početkom devedesetih radio sam po komercijalnim klubovima nekoliko puta tjedno. Kasnije, tijekom zlatnog doba techna, znao sam nastupati tri ili četiri puta tjedno, posebno tijekom ljeta po cijelom Jadranu.

U kojim si sve državama nastupao?

Osim država bivše Jugoslavije, nastupao sam u više puta u Njemačkoj, Francuskoj, Belgiji, Nizozemskoj, Švicarskoj, Austriji, Mađarskoj, Poljskoj, Češkoj….Vjerojatno sam koju zaboravio. Najviše sam nastupao u Njemačkoj.

Koji ti je omiljeni nastup u nekom klubu ili na nekom festivalu bio?

Teško je izdvojiti samo jedan. Najdraži su mi uvijek bili nastupi u Aurori i manjim underground klubovima jer je to moj prirodni ambijent. Od stranih klubova svakako bih izdvojio Tresor u Berlinu – hram techna. Dva puta sam tamo nastupio i to mi je bilo ostvarenje sna. Od festivala, Moondance mi je posebno važan jer predstavlja esenciju svega što sam radio. A jedan od potpuno neusporedivih trenutaka bio je nastup na Love Paradeu 1999. godine pred gotovo dva milijuna ljudi, uz imena poput Mobyja i Afrika Bambaataau.

Što ti je najvažnije kada te zovu da nastupiš? Koji su tvoji minimalni preduvjeti za nastup?

Naravno, tehnički uvjeti moraju biti korektni. Nisam zahtjevan i mogu raditi na raznoj opremi, ali ako želim dati maksimum, volim da su stvari postavljene onako kako meni odgovara.Naravno, na kraju je uvijek najvažnija publika – ljudi otvoreni za novu glazbu i dobra promocija događaja.

Koliko je bilo teško doći do neke pristojne svote novaca koju si tražio za svoje nastupe i ispod koje nisi htio nastupati?

Nikad nije bilo u nas velikih honorara niti su se zarađivali neki veliki novci na partijima. Često je to bilo na granici isplativosti, a nemali broj puta s velikim minusima. Količina novaca je bila obrnuto proporcionalna entuzijazmu. Uz to, često su vlasnici klubova bili sumnjivi tipovi koji nisu poštivali dogovore, pogotovo na početku.

Među svi tim nastupima sigurno postoji i jedna koji je bio uvjerljivo najgori. Koji i zašto?

Teško je izdvojiti jedan. Kako je scena rasla, rastao je i kaos oko nje. Mnogi ljudi koji nisu pripadali toj sceni pokušavali su profitirati od nje. Znalo se dogoditi da ostanem bez honorara ili da iz vlastitog džepa moram platiti gostujuće DJ-eve. Iza svega što je publici izgledalo glamurozno stajalo je puno truda, stresa i problema koji se nisu vidjeli izvana

Živiš li i dalje isključivo od glazbe ili si se u međuvremenu odlučio posvetiti još nekim poslovima „sa strane“?

Odavno više ne živim od glazbe. Previše je tu bilo stresa i razočarenja. Odavno već predajem informatiku i robotiku.

Je li točno da posjeduješ vrlu veliku kolekciju vinila? O kojem broju vinila je riječ?

Trenutno imam 4000-5000 ploča iako sam imao puno više. Veliki dio kolekcije koji je skupljao prašinu zamijenio sam za hi-fi uređaje.

Često naglašavaš da voliš dobar zvuk, bilo u klubu, festivalu ili doma. Poznato je da si veliki ljubitelj hi-fi uređja kao i hi fi DJ opreme.

Od korone sam se dosta vratio svojim hi-fi korijenima kada sam još krajem 80-tih počeo težiti što boljem zvuku. Volim istraživati zvuk i uređaje iz zlatnog doba hi-fija sedamdesetih i osamdesetih godina. To me jako ispunjava, ali i oduzima puno vremena. Isto tako i DJ tehnika me uvijek zanimala pa sam promijenio skoro sve poznatije DJ miksere i jedno sve Technics gramofone.

Što uvijek preporučuješ polaznicima na svojim radionicama u organizaciji Klubskescene.hr?

Preporučujem proučiti osnove ljudskog ponašanja i međuljudskih odnosa. Manje će biti nesporazuma u ovom glazbenom visoko kompetativnom svijetu punom iskušenja kao što je svijet DJ-a i organizatora.

Udruga Klubska kultura dodijelila ti je 2021. godine nagradu Ambasador elektroničke glazbe za životno djelo za doprinos razvoju hrvatske i regionalne elektroničke scene. Koji bi bio tvoj najvažniji savjet nekome tko bi se htio posvetiti elektroničkoj sceni poput tebe?

Zvuči kao kliše, ali najvažnije je biti svoj, razvijati svoj đir i svoju publiku. To se nadovezuje na prethodno pitanje.

*Članak je sufinanciran sredstvima Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske