Gordan Kušanić, poznatiji kao Papa Gogo i Stari Jarac, jedan je od pionira hrvatske house scene.

Povod za razgovor je jubilarna, stota epizoda Deeplomacyja, radijskog serijala kroz koji razvija i gura vlastiti zvuk i glazbenu filozofiju. U razgovoru se prisjetio ranih dana i “zlatnog doba” scene, kultnih lokacija i partyja, ali i objasnio kako danas balansira između radija, kluba i različitih glazbenih identiteta.

Jedan si od pionira house scene, a samim time i elektroničke scene u Hrvatskoj. Kako je izgledao tvoj ulazak u svijet elektroničke glazbe? Kako si je otkrio? Što te privuklo njoj?

Tajne miksanja na gramofonima otkrio mi je krajem 80-ih stari prijatelj i našoj publici dobro znani Alen Sforzina, pa sam krenuo peći zanat u klubovima. Tamo se tada zbivala zabava; prvi elektronički eventi ili rave partyji, kako su ih tada zvali, stigli su kasnije. Kao DJ puštao sam glazbu u vrijeme kad smo u diskotekama gurali prve house uspješnice… i to je baš dobro ispalo 😊. Tamo sam otkrio i kako sjajno elektronička glazba funkcionira na plesnom podiju, što me odvelo putem kojim idem i danas.

Glazbeno, do elektronike me odveo funk. Osim što je izrazito plesan, fascinirao me hipnotički efekt koji je proizvodila repetitivna „manje je više“ funk filozofija. Minimalizam u podlozi koji otvara prostor za igranje i progresiju u onome što se slaže preko njega. Postoji taj hipnotički, predvidljivi dio u kojem se vrti tema, na koji se slažu slojevi u varijacijama, što mozak i uši navodi da neprestano iščekuju novi i novi krug… To su otprilike iste riječi kojima opisujem i plesnu hipnotičnost elektroničke glazbe. Želim reći, plesna elektronika je na neki način funky.

Proživio si same početke scene, a zatim i “zlatno doba” o kojem se uvijek priča s nostalgijom. Kako ti pamtiš te dane? Između ostalog, imao si prilike i svirati na lokacijama koje se smatraju kultnima diljem Hrvatske…

Svirao sam zaista na brdu mjesta, pretpostavljam da su neka od njih stekla kultni status. Mi smo ionako tada ostalima vjerojatno izgledali kao pripadnici nekog kulta! Naravno, ostalo je malo zdrave nostalgije za tim vremenima. Ponajprije za mnogim krasnim ljudima koji su tada činili scenu i pozitivom koja se osjećala na zabavama.

Od velikih evenata pamtim svirke na prvoj Valkani i dočeku 2000. godine u dubrovačkim Lazaretima. Rado se sjećam i velikih aftera – na krovu pulskog Fort Bourguignona ili onog na plaži na splitskom Žnjanu. Tamo je još jedan pionir scene, legendarni Pero FullHouse, svojedobno doveo svjetsku elitu pa velikodušno ugurao i mene.

Ipak, prije nego masovke, moje prirodno okruženje je klub s profiliranom publikom. Miješao sam glazbu u mnogim domaćim i ponekom inozemnom klubu, pa umjesto da se prisjećam prošlosti, izdvojit ću zadarski Svarog, aktualni klub u kojem sam nedavno gostovao. Besprijekorna organizacija, pogođena veličina kluba, dobar sound i boiler room atmosfera u kojoj si s tri strane okružen raspoloženom publikom. Za dobru klupsku svirku pravo mjesto kakvih nema puno.

Preko 30 godina si aktivan za pultom. Kad bi morao opisati svoju karijeru u nekoliko faza, kako bi ih podijelio? Što ti je, kad se osvrneš, bio ključni trenutak karijere?

Biranje i miješanje glazbe mi je bilo i ostalo uživanje, pa možda i premalo mislim o tome kao o karijeri – zato će mi u karijeri ovim intervjuom pomoći Klubska Scena. Šalu na stranu, evo karijere telegrafski:

Prvu fazu sam spomenuo, po diskotekama i klubovima. Osim klasične disko glazbe, tamo sam puštao zaista sve i svašta, ako bi u disko zalutala skupina penzića, puštam dvokorak, za kosijanere puštam hard rock.

U drugoj fazi kreće party groznica koju sam i ja pomogao gurati, praveći mjesta u kuferu s pločama i potom ga napunio elektronikom. U međuvremenu sam se zaposlio i na lokalnoj radio postaji i polovicom devedesetih pokrenuo emisiju o elektroničkoj glazbi ‘MUZIKA NA STRUJU’.

Slijedi višegodišnja pauza, sviruckanje na laptopu za svoj gušt, i evo nas u prezentu u kojem ponovno imam više vremena za staru strast. Vratio sam se radiju s dvije emisije, a nakon šest isključivo radijskih godina, od lani ponovno sviram uživo, i to na nagovor sjajne zadarske ekipe Plave Patke i Hedera tima na čelu s Borisom, koji tamo radi sjajne evente.

Njima pripadaju zasluge što su me iz zone radijskog komfora vratili među stvarne, rasplesane ljude, pa im moram i na ovaj način zahvaliti. Naravno, osim zasluga, njima idu i kritike, pa ako ugnjavim glazbom, onda se žalite njima. Dat ću vam broj 😊

Bio si jedan od pokretača Valkana Beach Festivala… Koliko je teško bilo takav projekt izvesti tada? Što ti on danas znači s vremenskim odmakom?

Tada nam ništa nije bilo teško, valjda je zato tako dobro i uspijevalo. Scena je bubrila, na manje evente koje smo radili dolazilo je sve više ljudi. U drugoj polovici devedesetih entuzijazam si mogao opipati, uz mene su bili pozitivni, voljni i sposobni ljudi, tako da se sve rješavalo. Primjerice, zbog protivljenja jednog obližnjeg stanara istančanog sluha, već prvi Valkana Beach nije održan na plaži Valkane po kojoj je festival nazvan… a flyeri već tiskani. Ipak, problem se riješio, kao i sve drugo. S vremenskim odmakom, Valkana Beach je bitna jer je pokazala da je lokalna scena dovoljno narasla za velike partije na otvorenom, ali još važnije, dokazala je da i lokalna ekipa može od nule pokrenuti i kvalitetno odraditi event takvih razmjera i dosega.

Svoj obol elektroničkoj glazbi i sceni danas pružaš kroz dvije emisije na Radio Maestralu. Jedna od njih bila je prepoznata i od strane struke lani te je zavrijedila nominaciju za nagradu Ambasador.

Kao i svakom drugom, i meni godi priznanje. Puno znači kad uloženu strast i trud prepoznaju slušatelji ili struka. Zato hvala i Klubskoj Sceni i slušateljima i svima onima koji će to tek postati.

Imaš i dva alter ega – Papa Gogo i Stari Jarac. Koja je njihova priča? Kako ih razlikuješ, a što im je zajedničko?

Stari Jarac je proizašao iz potrebe da razdvojim široki raspon glazbe koju selektiram za radijske slušatelje od žanrovski znatno jasnije glazbe koju pušta Papa.

Na radiju mi kroz ruke i uši prolaze tone raznovrsne glazbe, pa je u Starom Jarcu na svoje došla moja glazbena radoznalost. To je i naziv funky lounge emisije za koju biram retro groove zvuk, disco, funk, afro, acid jazz, brazilske, kubanske i latino ritmove. Ukratko, u tu emisiju ide većina onoga što nije plesna elektronika, ali joj može dobro poslužiti kao uvod. Stoga potreba da barem dijelom izbjegnem konfuziju i razdvojim glazbenog urednika od DJ-a.

Papa Gogo je po habitusu prije svega house DJ koji je krenuo prema minimal house i tech zvuku. Ukratko, lik voli deep i voli aftere. (Moram odgovarati u trećem licu jer nas je trojica!)

Tvoj glazbeni raspon ide od deep housea i minimala do disca, funka i afro zvuka. Koliko ti je važno žanrovsko “lutanje” i sloboda u selekciji?

Subotom na radiju biram glazbu od 21 sat pa sve do 3–4 ujutro, pa je žanrovsko šarenilo u Starom Jarcu samorazumljivo i nužno. Oko ponoći preuzima Papa koji nastoji biti stilski dorečen, a prepoznatljivost traži vlastitim mješavinama, npr. house i tech zvuka kao, naprimjer, u Deeplomacy epizodama, koje najkraće opisujem kao „laganu vožnjicu“.

Preciznije, riječ je o mješavini deep, minimal i micro housea te rominimal tech-housea i techa. Mješavina je često pogonjena zaraznim bass linijama, pa vjerujem da će zainteresirati ljubitelje underground zvuka.

Nedavno je emitirana i stota Deeplomacy epizoda pa je to očigledno glazbeni pravac kojim sam se nastavio kretati, a njegova tvrđa varijanta je otprilike i zvuk koji odnedavno ponovno sviram uživo u klubovima.

Postoji li neki glazbeni smjer ili stil koji još nisi istražio, a volio bi?

Naravno, za sada me ne napušta glazbena radoznalost. Svaki dan čujem nešto novo što me uveseljava i nadam se da će tako i ostati.

Što te najviše “gura” da i dalje imaš radijske emisije i da aktivno biraš i slažeš glazbu?

Radijske emisije su čisti entuzijazam, pa je očito da me gura ljubav prema glazbi, ali i ništa manje važna želja da s drugima podijelim ono što nosim ili čujem u sebi.

Kako balansiraš između nostalgije za starim vremenima i interesom za novu glazbu?

Zanimljivo pitanje. Kad promislim, taj balans funkcionira tako da u svoje setove ponekad ubacim neku prastaru traku. Ni inače nisam opterećen time da sviram samo najnoviju, jučer objavljenu glazbu. Puno mi je važniji onaj kreativni proces stvaranja nove priče sa svime što mi je na raspolaganju.

I za sami kraj. Što te još uvijek može iznenaditi ili oduševiti u elektroničkoj glazbi?

Zahvaljujući napretku tehnologije, danas gomila ljudi stvara glazbu i gotovo svaki dan me neka traka ili producent iznenade i zainteresiraju zanimljivim pristupom. Oduševljenje je već teža riječ. Najčešće me oduševi sofisticirana produkcija iza koje mogu ‘čuti’ nečiji senzibilitet ili personality. Uza svu ljubav prema elektronici, volim kad u njoj nije sve posve sintetičko, već je obogaćuje umjerena doza ljudske topline. Iza, ili bolje rečeno ispred svega, ipak je čovjek.