Od velikih festivalskih pozornica poput Sea Dancea do kultnih dubrovačkih Belvederea i Lazareta, ČX svojom eruptivnom energijom redovito publiku uvodi u stanje transa. Član M’tlaren kolektiva kojeg karakterizira jedinstven stil miksanja i širok spektar house i techno zvuka, u kojem vješto spaja pulsirajuće bas linije s hipnotičkim melodijama.

Tijekom bogate karijere dijelio je pult s nekim od najvećih svjetskih imena kao što su Amelie Lens, Technasia, Metodi Hristov i Oxia, potvrđujući svoj status ravnopravnog aktera na međunarodnoj razini.

Iza tebe je više od 20 godina na sceni. Kada se danas osvrneš na same početke u Dubrovniku, što se najviše promijenilo u tvom pristupu glazbi, ali i u samoj energiji na flooru? Postoji li neka “zlatna era” koje se sjećaš s posebnom nostalgijom?

Da, pola života u spajanju i ludovanju… Ne znam što me točno promijenilo, ali puno toga ovisi o tome od koga smo učili i s kim smo se u početku družili. Mislim da možemo biti sretni što je bilo tako jer smo dosta od njih pokupili – od nekih fora i zezancije do opreme, ploča, naravno i muzike. Tako to ide. Dvojac iz South Spirit Collectiva bio je među rijetkima koji su puštali tech-house i deep zvuk koji danas više ne postoji. To je bila muzika s pričom i, kako bi rekla jedna prijateljica s dušom. Za razliku od drugih “grezijanera”.

Dubrovnik se često percipira kroz prizmu luksuznog turizma i povijesti, no underground scena je nekoć imala puno veći broj klubova i poklonika. Kako je izgledalo biti “alternativac” u Dubrovniku prije 20–25 godina u odnosu na danas kada ste znali imati partyje posvuda – od Exodusa do Lazareta, Belvederea, plaže Veliki žali itd.?

Ti početci su bili najjači… Lazareti i Nove godine po tri dana, Belvedere, Kupari, Žali, Exodus, Orsula, Supetar… Bilo je izbora.

Spominješ da te inspirirao onaj pulsirajući house zvuk. Koji je bio onaj prijelomni trenutak ili možda specifičan party u tvojoj mladosti kad si stao na floor i rekao sam sebi: “Ovo je to, ovo želim raditi cijeli život”?

Možda Chris Dis, on mi je bio drag… Pamtim Liz Edwards, Marshalla Jeffersona, Gideona Jacksona, Evila Eddieja i Terryja Francisa… Circulation mi je ostao u sjećanju. Ali na afteru su bili ti momenti… 2000 i neke bila je jedna kuća, posebna, jako blizu moje, pa bih čuo muziku od tamo. Jedno jutro, na izlazu iz Exodusa, pitao sam organizatora mogu li s njima na after… i tako je krenulo ludilo. Prvih deset godina bili smo najjači na afteru, a drugih deset smo se prebacili na party, ali smo na afteru ostali isti. Znači, deset godina smo puštali muziku za sebe i ekipu, brusili zanat i tek onda izašli pred publiku.

Lazareti su “crkva” dubrovačke elektronike, ali sigurno postoje i neka zaboravljena ili one-off mjesta. Možeš li se prisjetiti neke najluđe lokacije na kojoj ste organizirali party? Je li bilo “gerila” akcija po tvrđavama, napuštenim plažama ili uvalama do kojih se moglo samo barkom?

Naravno, bilo je svega od otoka do šuma, brda i plaža… Ali Belvedere je, mislim, pojam partyja i aftera.

U gostima smo dosta nastupali po Splitu, ali Jungla je bila kao doma. Onda Bisko, Mostar – Ruište, Crna Gora – vrh brda ili villa… Na Sea Danceu smo upoznali ekipu iz Bosne i Hercegovine i bilo je za pamćenje.

Uglavnom, na afteru smo bili na svom terenu… Tko će to sve popamtiti. Sreća da nas je više pa svatko nešto zapamti. Zaboravio sam spomenuti i Ghetto u Splitu jer je bio baš poseban… za to bi trebao cijeli članak. Sjećam se Love Carnivala, Moondancea, F1 Barbarinca – Kontrole, Šolte…

Prije ere društvenih mreža, promocija se radila “pješke” – plakati, flyeri, usmena predaja. Nedostaje li ti taj aspekt “lova” na informacije o partijima ili misliš da je digitalizacija donijela više prednosti?

Da, to mi je bilo najdraže… lijepiti plakate, to je bila procedura. Digitala je donijela neke prednosti, ali ne bismo se trebali oslanjati isključivo na nju.

Koliko je teško (ili lako) bilo graditi priču “Dubrovnik Undergrounda” i održati entuzijazam kroz sva ova dva desetljeća? Kako Dubrovnik Underground preživljava zime? Smatraš li da su ti manji, lokalni partiji zapravo srce scene koje drži sve na okupu kad odu turisti?

Nije bilo teško, možda na momente zbog nedostatka klubova i izbora… ali zato smo uvijek imali naš bunker – naše jedne i jedine, vječne Lazarete. Kod nas je postalo teško doći do miksete… Šalim se malo… Bilo je teško prvi put nastupiti jer sam skoro odustao od te ideje.

Naši “profesori” nisu bili prema nama kao što smo mi danas prema ovima našima prijateljima. Bila su drugačija vremena jer je trebalo imati opremu, ploče i pazilo se na njih. Možda je to malo utjecalo. Ali opet, mogli su malo više pogurati jer bi i oni danas možda bili još u igri… a ja bih imao barem 200 live mixeva, a ne samo 100 (uskoro… to mi je plan zaokružiti).

Dio si M’tlaren kolektiva, koji je poznat po stavu da “party mora funkcionirati kao smislena cjelina, a ne kao natjecanje”. Kako taj etos primjenjujete u praksi? Koliko je ta kemija unutar kolektiva bitna da bi večer uspjela, posebno kada se radi warm-up ili closing za gostujuća imena?

Trudimo se. Kemija je jako bitna, ali kod nas to uvijek spontano ispadne kako treba. Kad M’tlaren “mete”, nebitno je tko i kada svira. I to je poanta, da ljudi shvate da nam ne treba neki gost da bi bila dobra zabava.

Dijelio si pult s teškašima raznih žanrova – od tech-housea (Terry Francis) do čistokrvnog techna (Amelie Lens, Dave the Drummer, Technasia, Oxia). Kako prilagođavaš svoj set ovisno o tome koga pratiš? Voliš li više “tvrđe” ili “melodičnije” vode? Postoji li neki savjet, trenutak ili traka koju si “pokupio” od tih velikih imena s kojima si svirao, a koja je utjecala na tvoj daljnji rad?

Naravno, treba se malo prilagoditi eventu da to ima smisla. Meni je veliki gušt bio raditi warm-up za neke headlinere… npr. za Metodu davno, to je bila najveća špica. Tu sam se baš stavio i bilo mi je bitno, kao i nedavno prije Cristiana Crakena.

Danas je “warm-up” postao gotovo zaboravljena umjetnost jer svi žele odmah vrtjeti peak-time hitove. Kao netko tko je otvarao za Amelie Lens i Carla Coxa, koja je tajna dobrog uvodnog seta? Kako pripremiti teren za velikana, a opet ostaviti svoj pečat?

Moraš imati ono nešto da bi uopće bio tu i da ti netko povjeri to za odraditi. Jako je bitno kako večer krene od početka.

Kao veteran scene, što bi poručio mlađim generacijama DJ-eva u Dubrovniku i regiji koji tek čekaju “velike stvari”?

Poručio bih im da nađu pravog prijatelja i da ga čuvaju kao oči u glavi. Isto tako da se organiziraju i dogovore – ne moraju svi biti DJ-evi. Netko može uložiti u opremu i razglas, drugi kupiti brod, treći raditi vizuale i svjetlo, biti VJ, netko marketing itd.

Uložiti u opremu i u sebe, naravno. Biti ljudi, a ne šupci. Ne pričati previše nego slušati muziku i nas, ajmo reći starije, koji smo “prešli igricu” par puta. I slobodno pitati ako nešto nije jasno.

Za kraj, da možeš vratiti vrijeme i organizirati jedan “ultimate” party u Dubrovniku, na kojoj bi to lokaciji bilo, tko bi svirao s tobom i koja bi traka svirala dok sunce izlazi iznad Srđa?

Party na Belvedereu definitivno, amfiteatar… možda i Orsula. Nitko osim mene, samo ČX… šalim se. Bio bi to Dubrovnik Underground uz M’tlaren sigurno. A kad bih birao gosta, možda Stan Kolev ili Matan Caspi… Outta Limits night, Touchtalk, Denis Cruz, Monococ, Maxim Dark, Oliver Giacomotto…

Ima imena koja bi trebalo dovesti, a ne stalno iste. Marco Carola mi je drag i bio bi opasno gostovanje. Zadnja bi svirala možda “Leliwa” od Kanzyanija ili “Substance” od Echomana.