Miloš Martinov poznatiji kao Lag, a od nedavno i kao Commissar Lag prominentna je techno figura na regionalnoj sceni. Poznat je po svom strogo poslovnom odijevanju za pultom te osebujnom glazbenom stilu. Kao i uvijek, novosadski DJ je pun kvalitetnih misli i riječi, a ovog puta smo s njim razgovarali o njegovoj glazbenoj evoluciji, trendovima, dobrim i lošim setovima, kao i njegovim skorašnjim nastupima…

Od malih nogu si vezan uz glazbu, no ono što nas zanima je kako je izgledala tvoja “evolucija” i razvijanje kroz elektroničku glazbu?

Mislim da su moji prvi dodiri sa elektroničkom glazbom paralelno išli kroz MTV na kom sam video Fatboy Slima, Prodigy, Chemical Brotherse i sl, kao i kroz PC igraonicu gdje je starija ekipa donosila raznih žanrova muzike, pa i elektroniku: Astral Projection, Varelu, Carl Coxa i sl. Miks zbog kog sam odlučio da želim da se bavim DJ-ingom bio je Darren Emersonov Singapore mix za Global Underground, a miks koji je utvrdio moj stil bio je Jeff Millsov Exhibitionist. Oba miksa šaraju sa emocijama i oslanjaju se na kontraste radije nego na “tunel” i to je nešto što još uvijek prožima moje setove – svaka emocija je validna.

Osim klupske muzike oduvijek sam slušao jako puno različitih žanrova i zalazio duboko u neke “rabbit holeove”. Bilo da je u pitanju Coil, Justin Timberlake, Hania Rani ili Balthazar – dobra muzika je dobra muzika i iz svega izvlačim užitak i inspiraciju.

Na nastupima te često možemo vidjeti u “službenom” izdanju – košulja i kravata. Koja je priča iza tvog imidža na stageu?

Ovo će biti dosadan odgovor, ali osjećam se dobro u tom izdanju. A i priliči mi godinama. :)

Što smatraš da su ključni elementi koji razlikuju dobar i loš DJ set?

Vokabular DJ-a i dijalog koji se odvija između DJ-a i publike. Ako ne postoji dijalog gubi se poanta DJ-inga i ne vidim opravdanje za puštanje tuđe muzike. Ono što uvijek ističem jest da DJ mora da zna svoju muziku, ali i tehničke trikove. Što više muzike i trikova to više riječi u rječniku. Uvek sam trubadurio naglas kako neko tko ne posjeduje ovo ne treba da bude na bini, ali od nedavno sam mišljenja da i publika i njeno razumijevanje jezika DJ-inga igra veliku ulogu u ovoj priči. Kada sam bio u Kolumbiji naišao sam na možda najobrazovaniju publiku na svijetu. Džabe nekom DJ-u da “priča” ako to radi jezikom koji ljudi ispred zvučnika ne razumiju. Kada se poklope zvijezde uspostavi dvosmjerna komunikacija – to je nešto najbolje na svijetu.

Koliko se teško boriti s glazbenim trendovima i ostati vjeran sebi i svom zvuku?

Poprilično. Ja sam vječito u nekom limbu što se tiče ove stvari jer nikada nisam puštao jedan specifičan zvuk. Kao što sam već spomenuo, u mom setu sve emocije su validne. To znači da će se u toku istog nastupa naći i Surgeon koji je industrial, i Mark Broom koji radi disko edite, i Kennyja Larkina koji pravi Detroit techno i Emalkay koji pravi dubstep. Sa ovakvim pristupom, a pogotovo na teritoriju gdje je svaki dinar bitan (npr. Balkan) ljudi su vrlo bojažljivi da angažiraju nekoga ko za koga treba više od dvije-tri riječi za opisati kada se radi marketing i prodaja karata. Tako sam prije 5 godina bio “pretvrd i premračan” za većinu lineupova, a danas sam “premekan i prespor” za ove eventove koji se zovu techno, a (kako DVS1 kaže) su zapravo neki EDM/pop.

Sa druge strane, ovaj pristup znači da sam imun na promjene u trendu u smislu ako neko hoće da bukira ono što ja nudim – to će biti validno ma koji da je trend u žiži pažnje trenutno. Mislim da mi je ovaj kvalitet i omogućio da unazad već skoro deset godina svake godine proputujem svijet sa svojom muzikom.

Često znaš podjeli slike iz studija, koji je stvarno prepun tehnologije i instrumenata. Koji ti je najdraži dio njega?

I dalje većinu zvuka dobijam softverski i u tom domenu su mi omiljene igračke trenutno Output Portal i, od nedavno, Softube Mike-E kompresor.

U domenu hardwarea: najbolja ritam mašina na svijetu Analog Rytm 2. Zatim Prophet 8 Rev2 koji ima predivan zvuk i koji je super komplementaran sa Rytmom. TR-8s je super za zabavu (povremeno ga ponesem na gig pa nastupam sa njime), a možda najčudnija sprava koju posjedujem je Chase Bliss Habit pedala koja je eksperimentalni delay. Imam i gomilu opreme koju pored njene korisnosti posjedujem iz sentimentalnih razloga – na primer Quadraverb je zvuk reverba na kom sam odrastao – Aphex Twin, Autechre, Boards of Canada su koristili Midiverb 1 i 2 kao i Quadraverb. Ovi uređaji posjeduju vrlo specifičan zvuk koji me instant baci u mladost i mekano i divno i njam-njam.

S obzirom na brojnu tehnologiju upravo u tvom studiju, kakav si s novim tehnologijama koje tek dolaze, poput umjetne inteligencije. Jesi li se probao igrati s njom i glazbom?

Iskreno, nisam još ni do TikToka stigao. :D

Tvoj posljednji studijski uradak je EP “Metabolizam” sa đomlom. Zvuk koji EP nosi je apsolutno osvježenje, a vokali na “našem” jeziku su pun pogodak. Možeš li nam nešto više otkriti o samoj suradnji?

Đomla je dio novosadskog sastava Bekfleš i posle par tura dopisivanja preko Instagrama odlučili smo da sjednemo i napravimo nešto. “Oćemo geto tek na sprskom?” “Aj”. To je bilo to. Izdanje je eksplodiralo van svake naše nade. Dolaze i novije stvari koje su malo drugačije, ali svakako jedna zgodna i efikasna suradnja koja će se nastaviti.

Gledajući tvoju diskografiju, brojne trake nose nazive na našem jeziku. Što te je potaknulo na takvu, može se reći čak i nekonvencionalnu ideju?

Nagledao sam se njemačke scene i toga koliko maze i paze svoju kulturu, jezik i slično. Htjeo sam malo toga da pružim domaćoj sceni. That said, zvanje traka na srpskom predstavlja jezičku barijeru koja otežava prodaju muzike i time smanjuje vidljivost tako da sa nedavnom promjenom imena iz Lag u Commissar Lag mjenjam i ovaj pristup. Od sada idemo po engleskom. :)

Da je EP “Metabolidizam” kvalitetan, stigla je potvrda i od strane nagrade Ambasador, gdje si primio nominaciju. Kroz godine si imao priliku i dobiti samu nagradu, koliko tebi znači prepoznavanje od strane struke, ali i publike kroz nagradu Ambasador?

Svako ko se bavi kreativom i gura nešto što vjeruje da je ekstenzija njih samih i radi to iz ljubavi, taj vrlo dobro poznaje nesigurnost koja ide uz to, razočaranja i nedostatak čvrstog tla pod nogama. Svako prepoznavanje našeg truda, bilo da je posrijedi neka random poruka koju dobijemo na društvenim medijima, ili je u pitanju nominacija-nagrada vrlo vidljive organizacije: sve je to zlata vrijedno gorivo za nastaviti dalje.

Na čemu trenutno radiš u studiju?

Uh, ovo je ona situacija gdje bih najavio sve i svašta, ali bolje je da šutim dok ne izađe. U svakom slučaju puno različitih stilova i suradnji.

Često te možemo uhvatiti kako dijeliš savjete, kako preko društvenih mreža, tako kroz radionice, masterclassove… Koliko smatraš da je važno takvo društveno djelovanje, ili ti ga “vraćanje zajednici”?

Beskrajno mnogo toga sam dobio od ove scene: iskustava, prijateljstava, da ne spominjem činjenicu da živim od DJ-inga već skoro 10 godina. Smatram da je tako za svakog DJ-a koji živi od ovoga, ma koliko se lomili oko toga da spojimo kraj sa krajem. Vraćanje sceni, pogotovo u obliku rada sa početnicima, je najmanje što možemo da učinimo.

Nakon što si nastupio na našem slavljeničkom Endorphin festivalu, otišao si za Berlin kako bi nastupio u famoznom “techno zahodu” u HoRu…

Moj put do HOER-a je jedna odiseja. Prvi put sam trebao raditi u zahodu u 2020., ali je onda nastupila pandemija. Zatim sam trebao puštati u travnju ove godine, ali je cijeli lineup pomjeren za drugi datum – datum kada sam ja bio u Americi na turneji. Treća sreća!

Redovan si gost Berlina i njegovih klubova. Što ti se najviše sviđa u njemu, kad mu se toliko često vraćaš?

Vrijedan rad na kulturi oko techna koja ne počinje sa najavom prodaje karata i ne završava se kada posljednji gost izađe iz kluba. Taj grad živi i diše kako techno, tako i punk. Nije teško voljeti ga.

Kada bi povukao neku paralelu u usporedbi s Berlinom, što fali na našim prostorima u kontekstu elektroničke glazbe, DJ-inga i industrije?

Upravo ovo što sam maloprije naveo: kultura van same žurke, mimo korporativnih interesa i interesa sponzora (ništa protiv sponzora, na nama koji pravimo, puštamo i promoviramo muziku je da guramo stvari van striktno financijskih okvira), povezanost umjetnika, povezanost klubova. PLUR na kom smo se prije 20 godina ponosili u međuvremenu je nestao i postao samo još jedna riječ za staviti na majicu i prodati, kao i “underground”, “techno” i štagod još nešto što nam je bilo sveto. Veliko hvala onima koji rade na tome, ali treba nam još ljudi, još onih koji muziku vide kao veću od sebe, zaljubljenika u magiju ove stvari koju mnogi od nas zovu domom.