Novi val ostao je relikvija neke bolje prošlosti osamdesetih, zabavna glazba harala je eterom, rock scena je bila snažna i kao da se tek razvijala, a elektronika se sramežljivo pojavljivala kod rijetkih kreativnih glazbenika koji su prihvatili elektroniku kao svoj način izražavanja.

Od prvog techno partyja u SKUC-u, preko prvog pravog techno partyja Under City Ravea, pa dalje kroz sveprihvaćeni velebni Future Shock, Hrvatsku je početkom devedesetih zahvatila groznica elektroničke glazbe koja je sa sobom donijela drugačiji pogled na život, drugačiji pogled na modu, zabavu, provode i zapravo način života.

Iako su devedesete u Hrvatskoj obilježile ratne godine, svojevrsna sloboda ili barem osjećaj slobode kroz rave kulturu prožeo je cijelu jednu generaciju, privukao neku novu publiku i ostavio neizbrisiv trag na kulturu zajednice. Nažalost, koliko god je rave kultura i elektronička glazba označila neizbježni pomak na svjetskoj glazbenoj sceni, pa tako i ponudila nešto posve novo i drugačije od dotadašnje zabave, te utjecala na samo društvo, vrlo je malo ljudi do danas posvetilo tom fenomenu neka znanstvena djela ili se bavilo rave kulturom u svojim knjigama.

Godine 2013. sociolozi Benjamin Perasović i Rašeljka Krnić prvi su se u Hrvatskoj prihvatili tog fenomena napisavši knjigu „Sociologija i party scena“ u kojoj su naglasili da postsubkulturno razdoblje započinje analizama scene elektroničke glazbe i rave kulture, na čijem se primjeru od devedesetih propituju paradigme, teorije i koncepti dotadašnjeg shvaćanja kulture mladih. Stoga se Rašeljka Krnić pokazala kao idealna sugovornica po pitanju značaja i uloge rave kulture u Hrvatskoj.

Upravo zato njezino mišljenje o rave kulturi, značaju i važnosti za društvo itekako puno znači

Krnić je doktorirala 2012. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, pri odsjeku za sociologiju s temom “Postsubkulturne teorije, elektronička glazba i mladi u Zagrebu“, sudjelovala je na više međunarodnih znanstvenih skupova i objavila nekoliko samostalnih znanstvenih radova. Njeni istraživački interesi pokrivaju područje sociologije kulture i sociologije umjetnosti, posebno glazbe. Zaposlena je kao Viša znanstvena suradnica Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar. Upravo zato njezino mišljenje o rave kulturi, značaju i važnosti za društvo itekako puno znači.

Zanimalo nas je koliko je rave kultura 90-ih označila neki novi stav prema društvu, novu vrstu plesne slobode, te slobode u odijevanju i općenito drugačiji pogleda na život, zabavu i provod kakav je bio do tada?

„Kulturni fenomeni, pa tako i rave kultura, naravno, ne nastaju u vakuumu, već uglavnom kao reakcija na širi društveni, ekonomski i politički kontekst nekog vremena. Iako house i techno – bazni stilovi elektroničke glazbe – ne nastaju u Europi, već SAD-u, kultura koja je formirana oko tih glazbenih stilova dolazi iz Velike Britanije, od kuda se ranih 90-ih širi na ostatak Europe i svijeta. Kraj 80-ih godina u Britaniji, obilježen je politikama koje su promovirale izrazito slobodno tržište, autoritarni pristup zakonu, redu i socijalnoj disciplini.

Kao efekt, konzervativni moralni individualizam zamijenjen je razvojem izrazito hedonističke i potrošački orijentirane kulture. Neoliberalna paradigma obećavala je obilje svima koji su spremni disciplinirano raditi u skladu s idejama slobodnog tržišta, međutim, mladi su ljudi vrlo brzo shvatili da je moć koncentrirana negdje drugdje i da obećanje o sretnom potrošaču nikad neće moći biti ispunjeno. Razvoj novog tipa individualizma nije proizveo samo neposredni hedonizam, već je pogurao ljude da preuzmu inicijativu u izgradnji svog svijeta i identiteta, jer se ideja društvenog razvoja kao kolektivnog napora urušavala pod pritiskom novog društvenog poretka.

Acid house pokret bio suprotnost konzervativnim idealima koji propagiraju društvenu disciplinu, autoritet vladajućih, radnu etiku i pokornost

Upravo je taj prostor omogućio mladima da konstruiraju suvremenu plesnu klupsku kulturu kao izraz slobodne inicijative, ali one koja će se odbijanjem da se sudjeluje u prepoznatoj prevari, suprotstaviti neoliberalnoj ideologiji. Netolerancija prema onima koji nisu dijelili viziju Britanije koju je propagirala Nova desnica očitovala se u stalnim konfrontacijama s brojnim, kako ih je Margaret Thatcher nazivala, vanjskim i unutarnjim neprijateljima. Moralna panika koju je izazvala pojava rave kulture i mjere koje su bile poduzete protiv nje su jasan pokazatelj opasnosti koju je dominantna politika vidjela u tom pokretu.

Acid house pokret identificiran je kao „unutrašnji neprijatelj“, možda ne u rangu radničkog pokreta, ali u svakom slučaju kao nešto što strši i ne uklapa se u sliku Britanije kakvu ju je zamišljala politika Nove desnice. Taj je pokret bio suprotnost konzervativnim idealima koji propagiraju društvenu disciplinu, autoritet vladajućih, radnu etiku i pokornost. Bio je to pokret koji je nastao na sasvim suprotstavljenim vrijednostima i idejama – zajedništvu, uzajamnosti, slobodi tijela i uma, kreativnosti i uključivosti.“

I upravo taj prostor koji je omogućio mladima da konstruiraju suvremenu plesnu klupsku kulturu kao izraz slobodne inicijative, kako je istaknula Krnić, bio je jedna posve novi izraz slobode, bijeg od rata u Hrvatskoj, nešto novo, drugačije i nevjerojatno privlačno. Pripadnici raznih subkulturnih skupina odjednom su se našli na zajedničkom plesnom podiju i uživali u elektroničkim ritmovima plešući cijelu noć, osvijetljeni laserskim svjetlima, odjeveni u što god je tko htio i uz neizbježan osmijeh na licu.

Dakako, i prve sintetičke droge itekako su pridonijele tom osjećaju sreće, ljubavi, zadovoljstva i blagostanja. Ili kako je Krnić pojasnila PLUR – Peace, Love, Unity, Respect (Mir, Ljubav, Jedinstvo, Poštovanje), je bila sva filozofija rave pokreta koja je brisala rasne, spolne, dobne, religijske i brojne druge razlike.

Stoga nas je zanimalo koliko je po njezinom mišljenju pripadnost rave kulturi bila istodobno i izražavanje vlastitog identiteta i isticanja manifesta ‘ljubavi za sve’ koji se isticao uz naglašene elektroničke ritmove?

„Ono što je neupitno bio specifikum rane rave kulture, kada su se u samim početcima na plesnim podijima susretali pripadnici različitih subkulturnih pokreta, pa bi npr. jedan do drugog plesali punker s irokezom i nogometni navijač, bila je vrlo neobična i do tada, unutar subkulturnih prostora, neviđena atmosfera zajedništva i inkluzije.

U promijenjenim, ili za mnoge pripadnike scene uzvišenim stanjima svijesti, koja se dostižu kombinacijom repetitivnih, transičnih ritmova i zvukova elektroničke glazbe i ekstazija koji je bio prevladavajuća kemijska droga pogotovo u početnoj fazi razvoja scene, dolazi do svojevrsne transformacije svijesti koja uključuje vrlo intenzivna, euforična i neočekivana emocionalna stanja.

Suprotno uobičajenim poimanjima uzvišenih stanja kao onih koji podrazumijevaju iskustvo povezivanja i sjedinjenja s Bogom, koncept oceanskog iskustva o kojem govori teoretičar rave kulture Ben Malbon, odnosi se na sjedinjenje individue s raznovrsnom skupinom rejvera koji zajedno plešu na partyju. Kroz glazbu, ples i upotrebu različitih tjelesnih tehnika ekspresije, moguće je transcendirati ili nakratko pobjeći od uobičajenog poimanja sebstva, nadići same granice tijela, ukidajući tako razliku između sebe i drugog, vremena i prostora, ostvarujući jedinstvo kolektivnog tijela.

Ukidanje diferencijacija, osjećaj zajedništva i solidarnosti rejveri su često tijekom 90-ih izražavali kroz skraćenicu PLUR – Peace, Love, Unity, Respect (Mir, Ljubav, Jedinstvo, Poštovanje), naglašavajući kako rave ima potencijal i moć da nadvlada sve razlike: rasne, spolne, dobne, religijske itd. Ideja PLUR-a kao vrhovne filozofije ravea kompromitirana je daljnjom fragmentacijom i komercijalizacijom scene, zbog različitih promjena koje su ti procesi donijeli sa sobom, međutim i dalje postoji kao ideja i nasljeđe za kojim mnogi, posebno stariji rejveri, nostalgično tragaju svaki put kad se odluče na izlazak van.“

Flyeri, koji su u to vrijeme bez interneta bili glavni oblik promocije nekog rave partyja, su obilovali fraktalima i fluorescentnim bojama

Paralelno, kao što je to najčešće i slučaj vezan uz pojave neke nove subkulturne skupine, moda je postala specifična dok je dizajn jednostavno ponudio svoj odgovor na novi glazbeni pravac i životni stil. Flyeri, koji su u to vrijeme bez interneta bili glavni oblik promocije nekog rave partyja, su obilovali fraktalima i fluorescentnim bojama. Kratkim pogledom na ponuđeni flyer iste je sekunde bilo jasno da vas netko poziva na rave party, upravo zbog specifičnog dizajna.

Osim toga, osamdesete su u tom trenutku djelovale kao neko desetljeće s početka dvadesetog stoljeća, koliko je upravo taj dizajn stršio nad svime što je do tog trenutka bilo poznato. Laseri su šarali dvoranama, posebna se pažnja posvetila rasvjeti dok je glavni obrok bio upravo taj hipnotički zvuk elektroničke glazbe. Još jedan spcifikum krasio je to razdoblje rave kulture koje je iznjedrilo tu nevjerojatnu količinu ljubavi i jednakosti (PLUR) a to je sintetička droga Ecstasy koja je izbrisala sve postojeće granice među obožavateljima elektroničke glazbe omogućivši ogromnu povezanost između osoba na partyju koji su se uz pomoć Ecsa lakše međusobno upuštali u socijalne interakcije.

I Rašeljka Krnić složila se da je rave kultura redefinirala rodne odnose i tradicionalne rodne uloge

„Ono što se smatra jednom od najznačajnih i najinteresantnijih karakteristika scene elektroničke glazbe, u odnosu na mnoge druge prethodne i suvremene mladenačke subkulturne miljee, redefiniranje je rodnih odnosa i tradicionalnih rodnih uloga. Rana rave kultura u svijetu, pa tako i na zagrebačkoj sceni, reflektirala je sasvim drugačiju vrstu interakcije između muškaraca i žena, koja možda prvi put na nekom plesnom podiju biva oslobođena one vrste seksualne tenzije i specifičnog odnosa moći kojeg možemo pronaći u mnogim drugim subkulturnim okruženjima.

Taj novi oblik interakcije (dijelom neupitno uzrokovan karakterističnim djelovanjem MDMA-a/ekstazija) doveo je do ukidanja tradicionalnog poimanja prirode seksualnosti i na neki način pružio priliku i muškarcima i ženama da se odmaknu od prevladavajućih normi koje se u mainstream kulturi smatraju odrazom ženstvenosti ili muškosti. Taj novi princip omogućio je posebno ženama da dožive, barem privremeno, specifičan oblik slobode koje ranije nisu imale priliku iskusiti. Tradicionalno poimanje ženstvenosti uglavnom podrazumijeva pasivnost, podložnost i suzdržanost, dok se karakteristikom muškosti smatra probitačnost i spremnost na osvajanje.

Žene se u ovom glazbenom i subkulturnom svijetu još uvijek bore za ravnopravan tretman i iste prilike kao njihovi muški kolege

Socijalne interakcije unutar rave kulture po prvi put u subkulturnom kontekstu konstruiraju prostor sasvim drugačije artikulacije i ženstvenosti i muškosti, gdje postaje jako teško ili čak nemoguće prepoznati specifične prakse koje su tipično muške ili tipično ženske. Ono što su akteri u mnogim istraživanja rave kulture ranih 90ih isticali kao poželjni oblik interakcije i socijalizacije na partyju, naspram uobičajenog imperativa seksualnog zavođenja, je neopterećenost seksualnim ulogama i zajedništvo. To zajedništvo na plesnom podiju postizalo se, između ostalog, i ukidanjem seksualne tenzije i kodova ponašanja koje takva tenzija proizvodi. Prijateljstvo, uvažavanje i pažljiva briga o drugima, često potpunim strancima, s kojima i pored kojih se pleše ističe se kao temeljni oblik uspostavljenih relacija, bez obzira na spol.

Treba naglasiti kako je ovaj oblike emancipacije i muškaraca i žena na plesnom podiju elektroničke glazbe parcijalan i često se veže za ranu rave kulturu, a kasnije za neke specifične dijelove scene ili čak pojedine događaje koji, zbog različitih okolnosti, imaju kapacitet da funkcioniraju u skladu s vrijednostima PLUR-a. Također treba istaknuti da, kada govorimo o različitim vidovima glazbene produkcije i organizacije, bez obzira na to što je evidentno vidan napredak u odnosu na situaciju prije 30 godina, žene se u ovom glazbenom i subkulturnom svijetu još uvijek bore za ravnopravan tretman i iste prilike kao njihovi muški kolege.“

Rave kultura i elektronička glazba koja se pojavila kroz razne oblike tijekom devedesetih snažno je utjecala u razvoj popularne glazbe širom svijeta. Međutim, svako vrijeme ima svoju publiku pa je generacija stasala tijekom devedesetih na brojnim rave partyijma danas uglavnom posvećena obitelji, poslu i brigom za vlastito zdravlje. Ruku na srce, nije isto plesati cijelu noć s dvadeset godina ili s pedeset. Život u tom jedinstvenom plemenu iznjedrio je jednu vrlo živopisnu zajednicu miroljubivih ljudi koji su prvenstveno uživali u slobodi kroz ples, opuštenu komunikaciju i nevjerojatno zajedništvo.

Pitali smo Rašeljku Krnić koliko je za rave kulturu bila i ostala važna ta pripadnost svojevrsnoj plemenskoj kulturi, vizualnom identitetu i isticanje ljubavi spram elektroničkoj glazbi kao ultimativnom provodu?

„Ovo je pitanje zapravo pitanje o granicama stila i stoji u temelju teorijskih rasprava od 90-ih do danas, o prirodi suvremenih mladenačkih saveza i identiteta koji se kroz te saveze formiraju. Neki su teoretičari početkom 90ih godina koristili upravo primjer rave kulture kao dokaz za tezu da mladi ljudi u post-modernim, konzumeristički orijentiranim društvima identitete formiraju kroz potrošnju i da su ti identiteti labavi, fragmentirani, fluidni, brzo promjenjivi i prije svega orijentirani isključivo na bijeg od stvarnosti i hedonizam, a ne subkulturnu borbenost i otpor.

Takav pristup utemeljen je na pretpostavci da je veza između glazbenog ukusa, stila i identiteta bitno oslabljena, što je dovelo do raspada dotadašnje tradicionalne podjele subkulturnih stilova. Da bi potvrdili tezu o raspadu dotadašnjih subkulturnih podjela, autori ovog pristupa između ostalog ističu kako rave karakterizira miksanje različitih stilova i prethodno suprotstavljenih subkultura na istom plesnom podiju.

Daljnja i temeljitija istraživanja pokazala su da je fragmentacija rave kulture dovela do stvaranja mnogih mikro svijetova

Tim zapravo pokušavaju reći da će rejver tijekom jedne noći slobodno birati i mijenjati različite atmosfere, različite stilove glazbe i ploviti kroz noć kroz niz privremenih, promjenjivih identifikacija i afilijacija, što navodno ukazuje na bijeg od identiteta i svojevrsnu površnost lišenu bilo kakve dublje vrijednosti. U ovom kontekstu akterima se oduzima pravo na subkulturnu autentičnost kojoj je začetak ukorijenjen u određenim socio-temporalnim kontekstima i vezan je za temeljne strukturne odnose, već ih se proglašava potrošačima koji identitete biraju poput artikla u samoposluzi.

Ovakvi pesimistični stavovi naišli su na niz osporavanja, i iako su efekti razvoja potrošačke kulture i marginaliziranje klase kao osnovne jedinice analize procesa subkulturalizacije, doveli do određenih uvida o novim oblicima formiranja identiteta unutar suvremenih mladenačkih saveza, daljnja i temeljitija istraživanja pokazala su da je fragmentacija rave kulture dovela do stvaranja mnogih mikro svijetova koji i danas, po mnogo čemu funkcioniraju kao subkulturni svjetovi koji su definirani čvrstim granicama stila, vrlo jasnim i usmjerenim glazbenim ukusom, specifičnim ritualima i slengom, te prepoznatljivim vizualnim stilom. Unutar rave kulture, možda je najbolji primjer za to trance scena koja po mnogo čemu predstavlja relativno jasnu i „omeđenu“ formu koja se kao takva ne uklapa u post-subkulturne teorije fluidnosti.“

Vizualni identitet rave kulture ostao je zarobljen u devedesetima, pleme se raspalo, elektronička glazba raširila se kroz brojne glazbene žanrove, a rave kultura ostala je mnogima u lijepom sjećanju.

*Članak je sufinanciran sredstvima Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske