Ujutro sam se predbilježila za meditacijsku radionicu u Felix Meritisu koje provodi Alchemic Sonic Environment. Njihova priča je bila o tome kako zvuk liječi i spaja i povećava mindfullness. Tako smo mi 12 minuta proveli slušajući jedan glazbeni komad i meditirajući. Ne mogu reći da me meditacija nešto puno preporodila, ali je bilo ugodno za jutro i relaksaciju nakon hektičnog ADE-a.

Odlazim u novu avanturu crate digging-a ilitiga kopanja po kutijama s pločama. Ovoga puta idem u mladi i nerazvikani prostor po imenu Tale of Bus Garage. Priča o ovome mjestu ide ovako nekako: vlasnik Daan, prije 3 godine odlučio je svoj kamper preurediti tako da osim što ima sve uobičajene funkcionalnosti, ima i station za slušanje i miksanje ploča, kako bi mogao putovati okolo naokolo. Kroz vrijeme taj bus je postao i pop-up record shop gdje bi prolaznici mogli prokopati po Daan-ovo kolekciji i kupiti si ploče. Nedavno se bus parkirao u garažu u Sloterdijku i sada ima puno više mjesta za njegovu kolekciju ploča. Moj prvi dojam kad sam ušla u prostor je bio onaj topli community vibe.

Ulazim, pitam vlasnika što se nalazi u kojoj kutiji, on mi objašnjava da nije razvrstano, kažem odlično! Daan se predstavlja i nudi mi Mate sokić za ugodno kopanje po pločama. Izbor je sjajan, ima ogromnu kolekciju ploča, za to sve proći si treba rezervirati cijeli jedan dan. Stanica za preslušavanje je u onom busu/kamperu s početka priče, unutra su postavljena 2 gramofona sa rotary mixerom i super zvučnicima – stanica je takva da jedna osoba može preslušavati svoje na slušalicama, a druga osoba na zvučnicima.

Ovakav setting je savršen za ulazak u priču s ljudima. Tako sam tijekom slušanja svojeg prvog batcha ušla u troubleshootanje slušalica s ekipom do mene, a onda kasnije ušla u priču s jednom likom koji je i sam proizvođač rotary mixer u Švicarskoj – ime nepoznato pošto se letak izgubio :( Kasnije je u tom istom prostoru tj. garaži bio intimni set-up za DJ setove, a puštali su Rhadoo, Daan Donk i William Caycedo – hipnozitirajuće meditacijski setovi za ranu večer.

Ono što je dojam kroz in-store sessionu u record shopovima i ovakva manja okupljanja je koliko nama u Zagrebu nedostaje mjesto koje će biti centralna točka okupljanja svih graditelja ove scene – mjesto gdje možeš stupiti u random priču s nekim do sebe u normalno doba dana i pod nekim mirnijim okolnostima nego party u 2 ujutro u zadimljenom podrumu. Ako netko zna gdje to postoji nek mi javi :)

SUBOTA

Subotu ujutro provodim hektino s vjetrom i kišom i pokušajem slanja odjeće natrag doma jer mi ne stane u kofer uslijed nakupljenih ploča heh, a onda idem do Thomaskerk aka protestanske crkve. Tamo se odvijala neprekidna meditacija uz ambijentalne DJ setove u trajanju 39.5 sati by ZERO BPM. Bilo tko je mogao kupiti kartu za jedan od setova u trajanju 90 minuta. Ulazim u crkvu, lik na ulazu mi kroz šapat govori gdje se mogu udobno smjestiti i pričekati da započne nova meditacija. Sve je osvijetljeno sa svijećama, čak i WC.

Ulazim u jednu prostoriju i chillam uz šalicu čaja dok ne zazvoni gong koji upućuje da odemo u predvorje izuti cipele i uđemo u meditacijsku halu gdje možemo sjesti na stolice ili na meditacijske jastučiće. Scena gotovo sektaška, ispred nas voditelj tzv Zero BPM organizacije meditira već preko 12 sati vjerojatno, a oko njega voda i hi-fi zvučnici. Za razliku od jučerašnje meditacije, ova me je kompletno emocionalno distorzirala, ali na pozitivan način. Preporuke da probate i ovakvo nešto jednom kad se nađete u nekoj metropoli – Londonski Fabric je imao serijal evenata na istu foru.

Nakon ovakve divine relaksacije, odlazim na dnevni event Intercell curated by Sam Alfred u Levenslangu. Tek što sam došla na ulaz predosjećam da ovo neće biti što sam si zamislila – puno mladih Nizozemaca u grupicama. Ulazim u prostor, sviraju Jennifer Loveless i Mara. Jennifer sam slusala prošle godine na Love on the Rocks i bila je sjajna, ovaj put njih dvije su rokale po tech housey editima pjesama iz ‘00, vjerojatno pokšavajući se prilagoditi publici. Publika je onaj tip napornih ljudi koji stalno pričaju oko tebe i svugdje se kreću u grupicama, pa ne možeš plesati bez ometanja apsoultno nigdje, i tip publike koja ako basa nema u pjesmi, ne zna što bi sa sobom. Čudan vajb.

Nakon njih nastupa The Trip, ništa bolje, i dalje sve jako tech houseasto, banger nakon bangera, odlazim u lobby odmorit jer se na ovo ne može plesati. Sedef Adasi malo izvlači cijeli event na bolje, no i dalje teško. Odlazim u pola njenog seta se odmoriti doma prije Alien Communicationsa. Ono što mi je bilo zanimljivo je da unutar kluba možete naručiti porciju voća, voćnu salatu, lik s kutijom banana ide kroz floor i ispituje treba li nekome voće – genijalno!

Sljedeće na redu je bio event u Cafe Cafe Amsterdamu koji je vodio Alien Communications – konačno nešto provjereno i po mojem guštu. Event su otvorili Andy Luff i Jos, obojicu sam slušala prije par godina u Fabricu gdje su razvalili, a ništa manje nije bilo ni ovaj put. Nakon njih ide DJ Stingray, zericu preagresivno za moj ukus, pa uzimam pauzu, a onda nastupa Alien Communications koji je razvalio sa selekcijom electra, sve dozirano i pravo putovanje s raznim emocijama i etapama. Nakon njega su još nastupali Radioactive Man i Unai Trotti koje nisam imala priliku poslušati.

NEDJELJA

Zadnji dan na ADE-u, imam vremena samo za jedan dnevni party i to Jane Fitz curate VBX u ISO Amsterdam. Prostor industrijski, visoke, prostrane prostorije, puno dima (odlično!), minimalno svjetlo – savršenstvo. I ovdje postoji chill out zona gdje se možete sjesti i možete kupiti voće i snackove na šanku. Line up je bio odličan, selekcija i miksanje prava poslastica uz Boris sound system. S obzirom na avion, nisam uspjela sačekati Jane Fitz ni ovoga puta, ali nadam se uskoro!

Završne riječi

ADE je jako intenzivno iskustvo, treba se dobro pripremiti, istražiti što se sve nudi i odabrati na što ćete ići. Također treba i razmisliti što točno želite, koga želite upoznati, što od cijelog iskustva dobiti, inače se lako pogubiti i uzalud potrošiti par dana.

U odnosu na prošlu godinu kada nikoga od kolega iz Hrvatske nisam vidjela da je bio na ADE-u, ovoga puta nas je čak 10-ak bilo u izvidnici. Hoćemo li se dovoljno motivirati, inspirirati i kolektivno pokrenuti da prožvačemo nove dojmove i provedemo nešto kod nas… to je pravo pitanje :)

Zadnja obzervacija na temu je kako ni ove godine nitko od naše ekipe (i tu mislim konkretno na DJ/producente koji su bazirani primarno u Hrvatskoj) nije imao priliku nastupati na ADE eventima.

I dok kolege iz regije nastupaju iz godine u godinu po ADE događajima, postavlja se pitanje zašto i dalje kaskamo u ovome i što treba da nas pogura naprijed? Ostavljam ovo kao food for thought našim dragim čitateljima.

Od redova za Open Decks do ploča u Rush Houru: prvi dan ADE-a kroz osobni doživljaj

Što smo naučili na ADE-u 2025? Manje podataka, više glazbe…

View this post on Instagram

A post shared by Klubska Scena (@klubskascena)