U teoriji prostor i vrijeme su jedno, za ono što se miče brzinom svjetlosti ti si plosnat i jednako blizu, sada, jučer i danas kao što si uvijek bio. No, sputan si u ovom ovdje i sada u tijelu koje jesi na točci vremenske linije na kojoj jesi, i iako teoretski linija uopće nije linija već razmazano vrijeme kao ploča u kojem sve vrijeme postoji svuda stalno. Ti do njega ne možeš (još), no, ono što možeš je napraviti vlastite vremeplove, doduše zatvorene u margine fotografije ili videoprojekcije no, ipak prozor u jedan svijet koji je oblikovao tvoju realnost sada… iako u kvantnom funkcionira i obratno no to sada nije tvoja briga.



Nineties Berlin te tako uzima i nosi u legendarno razdoblje nove kreativne energije, napona, slobode i kreativnosti, oslobođenih potencijala sapete mladosti taman nakon pada Berlinskog zida, kada je jedna subkultura nabujala i stupila na svjetlo govoreći na podiju plesom po opskurnim lokalitetima ono što je odavno trebalo biti rečeno, tjerajući iz sebe sve mržnje, zamjerana i tuge.

Izložba prati čitavo desetljeće nakon što se kamenje odvajanja rasulo i kada su prostori mržnje sada prenamijenjeni u kulturne prostore okupljanja onih s obje strane zida. Nemoguće je ne osjetiti stezanje pri pomisli koliko potencijalnih ljubavi, kreativnosti, ideja, i suradnji je bilo spriječeno ciglenim erektom, no ova sramota ljudskog poslužila je kao gorivo za lijepe stvari o kojima iz prve ruke govore protagonisti techno Berlina 90-ih  DJ Westbam, političar Gregor Gysi, suosnivačica Loveparadea Danielle De Piccotto i ključni igrači alternativne scene u nastanku s istoka i zapada. Berlin tako i danas stoji dijelom kao bujajući grad, dijelom kao politički labos, dijelom kao simbol oslobođenja.



Ova multimedijska ekstravaganza otvorena je 2. kolovoza i trajat će do veljače 2019. Nineties Berlin ekipa smjestila je masivno važnu izložbu u DDR Muzej i po ulasku tvoj put kroz 90-e započinje 16-minutnim filmom koji ti daje sve esencijalne informacije. Priča počinje s 1990. Zid je pao, istočno-njemačka vlast se povukla i mnogi kreću tražiti novi život u zapadnoj i sa sobom donose i novi zvuk svega onoga što je bilo potisnuto – techno. U narednoj sobi dočekat će te 13 video glava koje sve gledaju prema tebi i pričaju i jedan glas, gdje akteri doba pričaju o tome kako su naknade za nezaposlene omogućile mnogo slobodnog vremena za eksperiment,  dok vandali simultano govore kako su koristili kaos za vlastitu dobit. Zatim prolaziš kraj replike zida u stvarnoj veličini da bi ušao u labirint posveta svim od tada izgubljenim plesnim lokalitetima koje su dizajnirali umjetnici squateri Tacheles. Potom u DJ kabini s ogledalima saznaješ kako je Love Parade rastao od skromne ulične zabave 1989. do mega rave s milijun i pol ljudi desetljeće kasnije, a background glazba izložbe je skupina Love Parade himni glazbenika kao što su Emmanuel Top, Westbam, Felix, D-Shake, Kernkraft, Underworld i Faithless.



Izložbu je komentirao i Tobias Rapp, autor 2009. izdanje knjige "Lost and Sound: Berlin, Techno und der Easyjetset", koji napominje kako su ovakve izložbe odlične i zabavne, ali da ih se nikako ne bi trebao uzimati kao ozbiljnu povijest jer je "pop kultura uvijek imala potrebu slaviti svoju povijest". Rapp je 1990. kao student uselio u squat istočnoga Berlina i proživio ovo doba kao raver. Napominje kako ova nostalgija za 90-ima i nekoliko propusta gdje ne vidi da Berlin toga doba nije bio neka vrsta "subkulturalnog raja" već da si se trebao boriti i to doslovce. Škotska performerica Rachel Clarke stigla je u Berlin 1991.  i prepričava kako su grupe neo-nacista lutale ulicama i uredno napadale bilo koga tko je djelovao kao stranac, da su zime bile ledene "u nerenoviranim zgradama s lošim instalacijama i vodoinstalacijama". No oni koji su proživjeli 90-e u Berlinu ipak govore da je stvar koja im najviše nedostaje iz tog prvog perioda zapravo – prazan prostor – urbane pustopoljine koje su od tada zazidane redovima i redovima stambenih zgrada. Clarke navodi i kako ovaj "Prostor nije imao cijenu, pripadao je svima", no ujedno misli i da priča ni blizu nije gotova, da "naučiš li gledati prostore između (butika, hipsterskih kafića i foodie tržnica) i da ćeš naći niše u Berlinu gdje mnogi još uvijek mogu ispuniti svoj san".



Pa ponesu li te stopala u Berlin pođi i vidi, iskusi jednu facetu Berlina 90-ih. Uzmi sa zrnom soli, uzmi u obzir da retroaktivno ispričane priče uvijek zaboravljaju neke činjenice u korist ideje, mijenjajući ugodnu meku nostalgiju za sve strane priče. No ako god sve priče se uvijek upoznaju malo po malo, facetu po facetu a DDR izložba je sjajno polazište. Kratak teaser možeš vidjeti ovdje, a cijeli program izložbe na https://nineties.berlin/en