Frane Delić Cipa bio je čovjek koji je, bez službene strategije, iz ničega otvorio adventski prozor kroz koji je Split nakratko mogao vidjeti kakav bi grad stvarno mogao biti.

Splitski ugostitelj, umjetnik, izvođač i menadžer u kulturi, figura koja je istodobno stajala za šankom, na pozornici i u backstageu grada, Cipa je generacijski formiran na rocku i punku, s trajnom pogledom u alternativu, indie, pa sve do elektronike i hip hopa, a rođenjem i senzibilitetom uronjen u klapsku tradiciju i izvorni dalmatinski zvuk i melos. Posljednja dva i nešto desetljeća gradio je mjesta i programe koji su povezivali scenu i publiku, od prvih klupskih i koncertnih inicijativa do autorskog ugostiteljskog rukopisa. Kao vlasnik, pokretač, i idejni vođa više lokala, među kojima je posljednjih godina posebno odskakao Pinku, Cipa je djelovao kao neformalni kustos gradskog noćnog i blagdanskog života: organizirao je svirke, gurajući lokalne bendove i autore, osmišljavao koncepte koji nisu stali u stereotip „sezonske zabave“, te je bio jedan od ključnih ljudi koji su Advent na Rivi pretvorili u događaj, ne samo u jednokratni blagdanski dekor.

Osmijeh kao događaj

U vrijeme Adventa Cipa je otvarao vrata svojih objekata kao da otključava još jedan ulaz u grad. Od St Rive, preko „kućica“ koje je praktički doveo i oživio na splitskoj Rivi, do lokala Pinku, njegov osmijeh na Obrovu bio je više od ugostiteljske geste – bio je događaj po sebi i za sebe. Rasterećen zadnjih misli i prethodnih znanja, taj osmijeh funkcionirao je kao tihi znak da su ljudi dobrodošli, da su muzika, druženje i improvizacija važniji od protokola i fotografiranja za društvene mreže.

Cipin osmijeh bio je i filter: tko ga je razumio, razumio je i širi kod. U njemu je bilo istovremeno nešto punka i nešto klapskoga – prkosa i pripadnosti. Znao je prepoznati energiju punka, tu nabrijanu, DIY estetiku koja ne traži dopuštenje, kao i mistični autoritet izvorne i bliske izvornome klapske pisme, višeglasja koje ne treba ozvučenje da bi preuzelo prostor. U njegovim se projektima te dvije energije nisu poništavale, već spajale.

Advent kao „window of opportunity“

Prvi Advent na Rivi koji je Cipa sukreirao praktički je počeo iz ničega, uz par prijatelja infiltriranih u ugostiteljsko/kulturni „konzorcij“. Nije to bio projekt osmišljen u PowerPointu, već prije pokušaj da se javni prostor na par tjedana otme učmalosti i vrati ljudima koji u njemu stvarno provode vrijeme. Taj prvi Advent donio je duh New Yorka u Split – ne zato što je kopirao Manhattan, nego zato što je u grad uveo osjećaj da se nešto autentično, neočekivano i urbano događa baš tu, iza ugla.

Bio je to kratki „window of opportunity“ za sredinu naviklu na novokomponiranu estetiku folka i “trash” konfekciju, prilika da se barem na trenutak u javnom prostoru čuje dašak kvalitete i autentičnog zvuka. To nije bio još jedan „program za turiste“, nego eksperiment zajednice na otvorenome: bendovi koji nisu formatirani za televizijske novogodišnje programe, klape koje nisu svedene na folklor, DJ-i koji su mogli isprobati nešto drugo osim „sigurnih“ hitova. Advent je, na kratko, prestao biti sezonska kulisa i postao laboratorij jednog mogućeg Splita.

Cipa i grad kao zajednica

Cipa je intuitivno razumio i otjelovio pojam “community driven” prije nego što je ta sintagma postala marketinška floskula. Njegovi projekti nikad nisu bili samo o lokalu, šanku ili prometu; uvijek su bili o ljudima koji dolaze, o sceni koja traži svoje mjesto i o gradu koji, ako mu se da šansa, zna odgovoriti na kvalitetu. St Riva, adventske kućice i Pinku na Obrovu bili su točke na karti grada gdje se energija nije naručivala, nego se događala.

Istovremeno je znao čitati publiku i trenutak. Energija punka za njega nije bila nostalgija, nego živa mogućnost da se stvari rade drugačije, bez straha i bez kompleksa. Mistični autoritet izvorne ili izvornoj bliske klapske pisme nije bio turistički suvenir, nego podsjetnik da je grad ukorijenjen u nečemu dubljem od sezonskih trendova. U Cipi se susretalo to dvoje: buka i tišina, distorzija i a capella, šank i klapski dur.

Političari i logika otimačine

Nasuprot tome, gradske vlasti – od Baldasara do Puljka i ovoga danas – pokazale su već prepoznatljiv refleks: kada nešto što je nastalo iz zajednice uspije, treba ga što brže prisvojiti, pretvoriti u vlastito postignuće i isprazniti od rizika. Nakon inicijalnog “hypea” oko Adventa na Rivi, politički aparat je napravio upravo to: ideja je oteta, ugrađena u službene programe, razlomljena u natječaje, razvučena po excel tablicama i na kraju svedena na još jedan „odrađeni“ događaj.

Političari po običaju žele ukrasti rezultat i posljedicu, bez uloženog rada. Ne zanima ih cijena noći provedenih na ladnoj buri, svađe s tehnikom, pregovori s bendovima, osmišljavanje koncepta, niti osobni rizik ako stvar propadne. Zanima ih trenutak kad se kamera uključi, kad se može objaviti priopćenje ili plan razvoja. U tom smislu Cipa je bio njihova suprotnost: njemu je proces bio suština, njima je proces samo nužna gnjavaža do fotografije.

Povratak na staro: prazna Riva i jeftini program

Rezultat takve političke otimačine je povratak na stare postavke. Umjesto grada koji je kroz Advent istraživao vlastiti potencijal, dobili smo ono što smo imali i prije Cipe: praznu Rivu za Božić. Prostor koji bi trebao biti epicentar zajedničkog doživljaja svodi se na šetnicu pod lampicama, izbezumljenu lokalnu mladost nagomilanu tu i tamo oko lošeg programa privatnih kafana na dobrim pozicijama, bez stvarnog razloga da se ostane, posluša, uključi.

Na Prokurativama, umjesto urbanog „prozora u svijet“, dobivamo najjeftiniji hrvatski trash devedesetih. To je soundtrack koji jednako dobro može pratiti akciju u trgovačkom centru, televizijski show ili općinsku feštu. Ironija je što je i takav program još uvijek bolji od „Thompsona za siromašne“, gastarbajterskih gaža bendova koje si se tamo nudile kao instant domoljubni paket za masu koja želi fabriciranu emociju događaja bez stvarnog sadržaja. Pored toga, tu smo upratili i “najbolje od” Vucinog ruralnog barbarogenija, balkanskog reggae Dubioze, pa čak i folk izravno sa splavi Ade Ciganlije – sve to godinama puni javni prostor, okuplja lokalnu mladost i hrani dojam da je „nešto“ organizirano, iako je najčešće riječ o istoj, recikliranoj produkcijskoj konfekciji.

Što je Cipa znao, a vlasti ne znaju

Cipa je znao da grad ne možeš varati. Da energija punka ne stane u protokol, da izvorna klapska pisma ne trpi format „točke programa“ između dvije playback gaže, da se autentičan zvuk ne može naručiti natječajem s kriterijima „široke pristupačnosti“. Znao je da se zajednica ne gradi tako što se prostor napuni tek bilo kakvom jeftinom bukom, nego tako što se ljudima ponudi nešto dovoljno dobro da požele ostati i vratiti se.

Gradske vlasti, naprotiv, godinama funkcioniraju po logici političkog leasinga: uzmu tuđu ideju, isisaju iz nje sve što je rizično i zanimljivo, zaštite se papirima i licencama, a onda, kad nastupi zasićenje, puste da priča sama odumre. Kad je Cipa svojim radom dokazao da Advent može biti drugačiji, vlasti su uzele formu, ali ne i sadržaj. Zadržale su kućice, bine i rasvjetu, ali su odrezale hrabrost, eksperiment i dobar ukus.

Prvi Advent bez Cipe

Ovaj prvi Advent bez Cipe stoga ima dvostruku težinu. S jedne strane, osjeća se praznina bez čovjeka koji je svojim likom i radom proteklih dva i nešto desetljeća stvarao novu, življu mapu Splita. S druge, jasno se vidi koliko je njegov doprinos bio iznimka, a ne pravilo, koliko je malo od tog duha ugrađeno u strukturu grada. “Konzorcij” koji nastavlja živjeti i djelovati bez njega, koncentriran mahom na Obrovu, sada nosi težak zadatak: čuvati ono što je on otvorio, ne dopustiti da se prozor koji je razbio u zidu učmalosti ponovno zazida.

Cipa je bio taj Advent, sam po sebi. Čovjek koji je palio svjetlo u ljudima, ne u ukrasima. Dok Riva ove godine ponovo opasno sliči na svoje prijašnje, prazne i programski generičke verzije, ostaje pitanje: je li grad išta naučio iz tog kratkog New York momenta koji mu je netko jednom otvorio? Ili ćemo Cipu pamtiti samo po osmijehu, a ne i po lekciji koju je dao – da zajednica i grad nastaju tek onda kad netko riskira, radi i vjeruje da Split može više od vlastitog minimuma.

[1] Prijatelji i kolege opraštaju se od Cipe: ‘Bili smo ka dva brata pola života, boli, jako boli…‘; ‘Adio, dragi ludonjo‘
[2] Umro je Frane Delić Cipa, splitski ugostitelj i vlasnik restorana Pinku
[3] Splićani u nevjerici; iznenada preminuo poznati ugostitelj i vlasnik restorana; bio je jedan od rijetkih…
[4] Iznenada preminuo poznati splitski ugostitelj i glazbenik
[5] TUŽNA VIJEST Iznenada nas je napustio Frane Delić Cipa