Kada smo počeli gledati prema DJ-u umjesto jedni prema drugima?
U ranim danima clubbinga, DJ nije bio središnja figura već je bio nevidljivi vodič noći, skriven na rubu plesnog podija. Njegov zadatak bio je jednostavan: glazbom ujediniti ljude. Nitko ga nije fotografirao, nije bilo telefona, a energija večeri rađala se iz zajedničkog znoja, pogleda i pokreta. Danas? Okrenuti smo prema povišenom DJ pultu, gdje zvijezda večeri izvodi gotovo koncertni performans. Što se dogodilo s plesom, spontanosti i zajedništvom?
Novinarka Debbie Brunss s Resident Advisora u svom video-eseju propituje upravo taj zaokret. Podsjeća kako su DJ-i nekad bili anonimni selektori, puštali ploče koje se nisu mogle čuti nigdje drugdje, i time stvarali magiju večeri bez da ih se gledalo. Njihova uloga bila je funkcionalna, ali moćna jer su bili kanal kroz koji je glazba spajala ljude. No s pojavom tehnologije, društvenih mreža i kulture brendiranja, DJ-i su izrasli u ikone – ne samo glazbene, već i modne, marketinške i društvene figure. Postali su “headlineri”, a publika je s vremenom prestala plesati međusobno i počela gledati prema pultu.
O ovoj tematici je još 2017. pisala Batya Levy, novinarka portala Blisspop. Ona se svojim tekstom vratila u doba kada su klubovi bili u “mraku”, tijela su se sudarala bez srama, a DJ je doslovno bio nevidljiv. Prisjeća se kako su nekad glazba, ples i ljudi bili središte svega, a ne izvođač. Tvrdi da je DJ bio poput čarobnjaka iza zavjese, sretan što ga se ne vidi jer je znao da je fokus tamo gdje treba biti: na podiju. Levy duhovito opisuje kako bi clubbing scena 80-ih i ranih 90-ih “prevrnula se u grobu svog napuštenog skladišta” kad bi vidjela što je danas postala: DJ-evi na uvišenom pultu, VIP zone i publika okrenuta prema izvođaču kao prema božanstvu. Za kraj je u svom tekstu zaključila: “Nekad se slavila glazba, danas se često slavi ego.“
Još sredinom 2010-ih je Angus Harrison iz Vicea ponudio osobnu priču koja oslikava širu kulturološku promjenu na ovu tematiku. Na dugoočekivanom nastupu omiljenog DJ-a, umjesto da pleše, našao se kako se gura kroz masu pokušavajući uhvatiti pogled na izvođača. I onda mu je prijatelj šapnuo: “Možda bi trebao prestati gledati DJ-a?” U tom trenutku, kaže, shvatio je koliko je današnje iskustvo clubbinga pasivno, gotovo kao gledanje televizije. DJ-i su postali centralna točka, a publika je zamijenila uloge iz sudionika u gledatelje. Harrison je već tada upozoravao da se čak i na underground događajima događa isto. Svi refleksno gledaju prema pultu, umjesto da se da glazba “preuzme” tijelo.
Ipak, ne treba sve gledati crno-bijelo. Postoji i čarolija u gledanju DJ-a kako kreira zvuk, poput čarobnjaka iza miksete čiji svaki pokret rukom, svaki okret gumba može donijeti novu emociju na plesni podij. Neki DJ-i zaista stvaraju iskustvo koje vrijedi promatrati. No pitanje ostaje: možemo li vratiti ravnotežu? Možemo li ponovno plesati zbog glazbe, a ne samo zato što je DJ netko poznat? Možda ne trebamo prestati gledati prema pultu, ali bismo mogli češće gledati jedni druge.
Zato vas pitamo: Je li DJ danas previše u fokusu? Odgovorite u anketi i svoje mišljenje svoje mišljenje podijelite s nama na društvenim mrežama.
